STRUKE:

veterinarstvo

veterinarstvo ili veterinarska medicina (veterina) (kasnolat. [ars] veterinaria, prema veterinarius: koji se odnosi na tovarne životinje), grana medicine koja se bavi proučavanjem uzroka, postanka, obilježja, te suzbijanjem i liječenjem bolesti domaćih životinja, kao i bolesti koje su zajedničke životinjama i ljudima (zoonoze). Bavi se i suzbijanjem i liječenjem bolesti divljači, životinja zooloških vrtova i rezervata, rijetkih životinja, riba i pčela. Začetci veterine sežu u mlađe kameno doba, kada je čovjek započeo s udomaćivanjem divljih životinja i njihovim liječenjem. Iz gotovo svih kultura staroga vijeka sačuvani su zapisi o bolestima domaćih životinja i o ljudima koji su se bavili njihovim liječenjem. Iz staroegip. kulture potječe najstariji pisani podatak, tzv. Veterinarski papirus (oko 4000 god. pr. Kr.), u kojem su opisani goveđa kuga, favus i bjesnoća. Hamurabijev zakonik (→ hamurabi) sadrži i veterinarske odredbe. Na glinenim pločicama iz knjižnice kralja Ašurbanipala opisane su bedrenica, goveđa kuga i bjesnoća, te navedeni propisi za njihovo suzbijanje i liječenje. U starožid. kulturi bilo je razvijeno profilaktičko veterinarstvo, a liječenja gotovo i nije bilo. Bolesne su životinje ubijali i zakopavali, a za trajanja zaraza zatvarali su granice. U staroindijskoj kulturi pisani podatci o životinjskim bolestima i njihovu liječenju sačuvani su u Ṛgvedi (oko 1500 god. pr. Kr.). Opisane su bedrenica, bjesnoća i neke helmintijaze, te krvne bolesti uzrokovane nametnicima ili hemoparazitima. U staroperz. kulturi lječitelji su bili svećenici, a veterinarstvo je bilo poseban dio medicine. U starokineskoj kulturi životinje i ljude liječili su isti stručnjaci. U tzv. Čzonskim obredima (oko 1000 god. pr. Kr.) veterinarstvo se smatralo posebnim dijelom medicine, a u liječenju životinja koristila se akupunktura. U kulturama starih amer. naroda (Azteki, Inke, Maye, sjevernoamer. Indijanci) primjenjivalo se mnogo empirijsko-racionalnih postupaka u liječenju, napose u kirurgiji i raskuživanju. Upotrebljavalo se više od 1100 ljekovitih biljaka i 23 droge s antibiotskim djelovanjem. Biljni su lijekovi služili i za liječenje domaćih životinja. Poznavali su i kauterizaciju, šivanje i liječenje rana, čireva i kontuzija. Sačuvane su upute za liječenje nekih bolesti svinja, ovaca i pasa. Legendarni začetnik medicine i veterinarstva u staroj Grčkoj bio je kentaur Hiron. Temelje suvremenoj medicini, a time i veterinarstvu, postavio je Hipokrat. Aristotel se nije bavio praktičnim veterinarstvom, ali su domaće životinje bile predmet istraživanja njegove peripatetičke škole. Istraživao je komparativnu anatomiju u djelu O dijelovima životinja (Περὶ ζᾠων μορίων), komparativnu embriologiju u djelu O rađanju životinja (Περὶ ζᾠων γενέσεως), i opisao sve pasmine Grcima do tada poznatih domaćih životinja u djelu O povijesti životinja (Περὶ τὰ ζῷα ἱστορίαι). Stari su Rimljani uz medicinu preuzeli i grč. veterinarstvo i u praktičnoj ga uporabi podigli na vrlo visoku razinu. Veterinare su nazivali veterinarius, a veterinarstvo medicina veterinaria. Rimski su patriciji na latifundijama imali i bolnice za životinje zvane veterinarium. U rim. legijama bile su također dobro organizirane konjske bolnice. U stočarskoj znanosti učitelji Rimljana bili su Kartažani. Sačuvana su mnogobrojna djela tematika kojih je bila poljoprivreda i veterinarstvo. U djelima Georgike i Bukolike (I. st. pr. Kr.) P. Vergilija Marona opisane su bolesti domaćih životinja i njihovo liječenje. Rim. liječnik Klaudije Galen (II. st.) utemeljio je anatomiju i fiziologiju. Svoja opažanja temeljio je na razudbama majmuna i svinja, te tako indirektno pridonio razvoju anatomije u životinja. Iz IV. st. potječe kompilacijski priručnik Hironova mulomedicina (Mulomedicina Chironis) te najpotpunije djelo rim. veterinarstva Veterinarsko umijeće ili mulomedicina, koje se pripisuje F. Vegeciju Renatu. Tijekom sr. vijeka u eur. zemljama nastao je zastoj u razvoju znanosti, što se napose očitovalo u razvoju medicine i veterinarstva. Grčko-rim. znanost sačuvana je zahvaljujući arap. prepisivačima. Najveći arap. liječnik i znanstvenik bio je Ibn Sina, koji je uz humanu medicinu proučavao i patologiju domaćih životinja, a najveći veterinar Abu Bekr ibn Bedar (XIII. st.), čija se djela temelje na grčko-rim. osnovama i iskustvima drugih arap. veterinara. Pisao je o patologiji i terapiji domaćih životinja i o veterinarskoj etici. U XVIII. st., razvoj prirodnih znanosti, a napose bioloških, postao je osnova humane i veterinarske medicine. Brz razvoj stočarstva i uzgoj oplemenjenih pasmina uzrokovao je pojavu i širenje mnogobrojnih epizootija (→ epizootiologija), od kojih su neke bile i opasne zoonoze. Rješenje takva stanja bio je osnutak veterinarskih škola i stvaranje visokostručnoga veterinarskoga kadra, te donošenje bitnih veterinarskih zakona. Prvu veterinarsku školu osnovao je C. Bourgelat u Lyonu 1762. U to je doba humana medicina bila već dobro razvijena, pa je u veterinarskom studiju prevladavala medicinska strana, a zbog mnogobrojnih zoonoza sanitet je dugo upravljao cjelokupnom službom.

Razvoj veterinarstva u Hrvatskoj započeo je u XIII. st., kada su bile donesene prve uredbe o održavanju higijenskih mjera u Statutu Dubrovačke Republike (Uredba o zabrani sušenja koža, 1272., Uredba o držanju svinja u gradu, 1336), a potom i druge uredbe u srednjovj. gradovima kojima su bili regulirani pregled mesa i riba te uređenje klaonica. Prvi propis iz opće zaštite, Uredba o držanju pasa (1409) u Statutu Dubrovačke Republike, odnosio se na sprječavanje pojave i širenja bjesnoće. Najstarija veterinarska literatura u Hrvatskoj vezana je uz hipijatriju. Prvo takvo djelo, O liječenju bolesti konja (Delli remedi alle malatie de caualli, 1526), napisao je na tal. jeziku trogirski plemić Jakob Viturić (→ ljekaruše, veterinarske ljekaruše). Veterinarstvo se značajnije razvilo u XVIII. st., u doba prvih nar. prosvjetitelja (grofica Josipa Oršić, M. A. Relković, Marko Lukić), koji su svojim originalnim djelima ili prijevodima utjecali na razvoj stočarstva, zoohigijene, na zaštitu zdravlja životinja i hranidbu. Osim veterinarske literature, razvoju veterinarstva pridonosili su održavanje sajmova, uvoz kvalitetnih pasmina stoke i dr. te donošenje adekvatnih zakonskih propisa za suzbijanje stočnih zaraza. U XVIII. st. primjenjivao se austr. zakon Normativum (1770) i tzv. Zdravstveni savjeti (1779), a 1787. u zbirci zakona za područje Vojne krajine Cantons-Regulativ u čl. 40. naznačen je postupak prilikom neke stočne zarazne bolesti, i taj se zakon smatra početkom stvaranja hrv. veterinarskoga zakonodavstva. Razvoj hrv. veterinarstva u XIX. st. veže se uz prvi pokušaj osnutka veterinarske škole (1806) u Zadru za franc. vladavine. Začetci strukovnoga i znanstv. veterinarstva vežu se uz Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841), čija se djelatnost zasnivala na unaprjeđenju stočarstva, na znanstv. radu i užoj veterinarsko-medicinskoj djelatnosti. U Zagrebu je 1886. bila osnovana Potkivačka škola, koja je okupila sve onodobne istaknute stručnjake i stvorila temelje za razvoj veterinarske struke. Radi suzbijanja stočnih zaraznih bolesti te očuvanja ljudskog i životinjskoga zdravlja, i tijekom XIX. st. doneseno je više zakonskih odredbi. Bitne promjene u organizaciji i značenju veterinarske službe nastale su tek nakon donošenja Zakona ob ustrojstvu političke uprave i ob uređenju zdravstva (1874), jer se njime prvi put propisivao položaj veterinarske službe i njezina organizacija, te je na osnovi toga zakona bilo postavljeno prvih 8 podžupanijskih živinara. Međutim, zakonom nije bilo riješeno pitanje suzbijanja stočnih zaraznih bolesti, a veterinarska je služba i dalje ostala u okviru zdravstva. R. Krištof izradio je Zakon ob uređenju veterinarstva u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (1888), koji je svojim osnovnim odredbama utjecao na unaprjeđenje stočarstva i dao osnovu za organizaciju veterinarske službe i njezin razvoj. Na temelju postavki iz toga zakona veterinarstvo se 1891. odvojilo od zdravstva i oblikovalo u samostalnu službu. Osim zakonodavstva, u borbi protiv zaraznih bolesti značajnu ulogu imala je i veterinarska literatura. Najcjelovitije veterinarsko djelo u tom razdoblju bio je Občinski živinovračitel. U drugoj pol. XIX. st. bili su tiskani u Zagrebu prvi originalni veterinarski udžbenici na hrv. jeziku autora J. Ubla. Na poticaj R. Krištofa, F. Lisaka i F. Fuggera bilo je osnovano 1893., a počelo djelovati 1894. u Zagrebu Hrvatsko-slavonsko veterinarsko društvo. Društvo je osnovalo knjižnicu stručnih knjiga i časopisa te 1906. pokrenulo izdavanje prvoga veterinarskog časopisa, Veterinarskoga vijestnika.

Na poč. XX. st. veterinarska služba u Hrvatskoj bila je organizirana tako da su veterinari u drž. službi suzbijali nekoliko najopasnijih zaraznih bolesti, zoonoza, kada bi poprimile oblike pošasti, a drugo liječenje bilo je prepušteno privatnoj praksi. Suzbijanje stočnih zaraznih bolesti bilo je otežano jer do tada u Hrvatskoj nije postojao ni jedan veterinarski dijagnostički zavod. Zemaljska je vlada 1901. u Križevcima osnovala Kraljevski hrvatsko-slavonski zemaljski bakteriološki zavod, a njegovim voditeljem imenovala je F. Kerna. Djelovanjem B. Ljevačića izjednačilo se veterinarstvo s ostalim akademskim strukama. On je bio tvorac Zakona o zdravstvu (1906) i Zakona o uređenju veterinarske službe u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji (1914). Ukazom regenta Aleksandra (1919) bila je ustrojena Veterinarska visoka škola, koja je 1924. pretvorena u Veterinarski fakultet Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Sveučilišta u Zagrebu. Nedostatak veterinarskoga kadra nastojao se nadoknaditi donošenjem novih zakonskih propisa. God. 1925. bio je donesen Pravilnik o pregledu stoke za klanje i mesa, a 1928. Zakon o suzbijanju i ugušivanju stočnih zaraza, u kojem su bile nabrojene sve zarazne i nametničke bolesti koje su bile podložne obveznomu suzbijanju i prijavljivanju. Na razvoj veterinarstva u tom razdoblju snažno je utjecao i Veterinarski fakultet. Njegove su klinike bile jedine veterinarske ustanove u Hrvatskoj, a veterinarske usluge još uvijek nisu bile dostupne većini vlasnika stoke na selu. God. 1935. počela je izgradnja i organizacija veterinarskih ambulanti u Hrvatskoj. Prva je bila sagrađena 1936. u selu Oborovu (Posavina), a njezin idejni začetnik i realizator bio je i prof. kirurgije Otto Köster. Do 1945. sagrađeno ih je 13. Sred. 1941. organiziran je Odjel za živinarstvo u sklopu Ministarstva seljačkog gospodarstva. Ratne prilike zaustavile su izgradnju veterinarskih ambulanti i veterinarskih zavoda. Formiranjem FNR Jugoslavije 1945. svim poslovima veterinarstva upravljalo je Ministarstvo poljoprivrede. Osnovnim zakonom o zaštiti stoke od stočnih zaraza (1954) bila je regulirana nova djelatnost u veterinarskoj službi, veterinarski nadzor (inspekcija), s nizom mjera, os. u suzbijanju stočnih zaraza i očuvanju higijenske kakvoće namirnica životinjskoga podrijetla, koji su omogućili razvoj moderne veterinarske struke. Razvoju veterinarske službe pridonijeli su, osim Veterinarskoga zavoda u Križevcima, i Veterinarski institut Zagreb (osn. 1933), Veterinarski zavod Split (osn. 1933), Veterinarski zavod Vinkovci (osn. 1947) i Veterinarski zavod Rijeka (osn. 1947). Spajanjem Centra za umjetno osjemenjivanje u Križevcima i Centra za reprodukciju i selekciju domaćih životinja Serum-zavod Kalinovica (1969) nastao je Središnji zavod za razmnožavanje i uzgoj domaćih životinja, koji od 1990. djeluje kao Centar za reprodukciju u stočarstvu Hrvatske. Razvoju veterinarstva u XX. st. bitno su pridonijeli i veterinarski časopisi: Veterinarski vijestnik (1906–21), Veterinarski arhiv (od 1931. do danas), Veterinar (od 1938. do danas), Veterinarstvo (1949–2002), Bilten državnih vetseruma (1946–49), Vetserum (1953–56), Bilten saveza veterinarskih stanica NR Hrvatske (1956–61), Vetserum – vetserumske vijesti (1961–69), Informacije (1966), Praxis veterinaria (od 1970. do danas), Veterinarska stanica (od 1970. do danas), Folia historica medicinae veterinariae (1977), Hrvatski veterinarski vjesnik (podružnice Hrvatske veterinarske komore; od 1993. do danas), Hrvatski veterinarski vjesnik (Hrvatskoga veterinarskog društva; 1993–95., od 1999. do danas). Tiskan je i velik broj stručnih i znanstv. knjiga, koje su ubrzo stekle ugled i izvan granica Hrvatske. U neovisnoj Hrvatskoj tiskano je više od 130 stručnih i znanstv. veterinarskih djela, od kojih 40-tak udžbenika za studente veterinarske medicine.

Visokoškolska nastava iz područja veterinarstva odvija se na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, jedinoj takvoj ustanovi u Hrvatskoj. Fakultet se sastoji od Odjela za temeljne prirodne i pretkliničke znanosti, Odjela za animalnu proizvodnju i biotehnologiju, Odjela za veterinarsko javno zdravstvo i sigurnost hrane i Odjela klinika. Osim znanstveno-nastavne i znanstveno-istraživačke djelatnosti, fakultet za potrebe veterinarstva rješava problematiku veterinarskoga javnoga zdravstva i zaštite okoliša, obavlja kliničku i terensku dijagnostiku i terapiju bolesti te sudjeluje u suzbijanju životinjskih bolesti i zoonoza, obavlja pretrage i analize organa, krvi, krvnoga seruma i izlučevina životinja, životinjske hrane i supstrata, obavlja vještačenje i daje ekspertize iz područja veterinarstva i stočarske proizvodnje, istražuje i proizvodi farmaceutske i biološke pripravke za liječenje i suzbijanje bolesti životinja, sudjeluje u ustrojstvu veterinarske službe, stočarske proizvodnje i proizvodnje namirnica životinjskoga podrijetla, ocjenjuje zdravstvenu ispravnost i kakvoću namirnica i drugih proizvoda životinjskoga podrijetla, razvija i promiče sve oblike zaštite životinja, te veterinarske etike i humanih odnosa prema životinjama i okolišu.

veterinarstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64424>.