Vega y Carpio [be'γa i ka'rpio], Lope de [lo'pe δe] (puno ime Félix Lope de Vega y Carpio), španjolski književnik (Madrid, 25. XI. 1562 – Madrid, 27. VIII. 1635). Najplodniji španjolski dramski pisac i jedan od najplodnijih pisaca uopće. Od golema broja dramskih djela, pjesama i proza koja mu se pripisuju, sam spominje (u Eklogi Klaudiju – Egloga a Claudio, izdanoj posmrtno, 1637) da je napisao više od 1500 djela, od čega oko 100 u jednom danu. Proveo je izrazito buran i pustolovan život, bio je i inkvizicijski cenzor. Pretpostavlja se da je obrazovanje jedno vrijeme stjecao kod isusovaca, potom na Sveučilištu u gradu Alcalá de Henares; kao tajnik vojvode od Albe pet je godina aktivno sudjelovao u kulturnom i sveučilišnom životu Salamance. – U pjesništvu se najprije javio romancom, tada vrlo omiljenom vrstom. Jedno od najboljih djela, prozni dijalog s pastoralnom temom La Dorotea (1632), navodno je napisao u mladosti. Pastoralni roman Arkadija (La Arcadia, 1598) nastao je po uzoru na Dianu, djelo Jorgea de Montemayora, dok je u Pastirima betlehemskim (Los pastores de Belén, 1612) zaplet pastorale supstituirao religioznim motivima. Najvažnija su djela njegove ljubavne lirike O Angelikinoj ljepoti i druge pjesme (La hermosura de Angélica con otras diversas rimas, 1602), religijski stihovi Sveti versi (Rimas sacras, 1614), Vrt parnaski (La vega del Parnaso, 1637); desetci njegovih pjesama nalaze se u velikim zbornicima kastiljske lirike onoga doba. Bio je vješt autor soneta te petrarkist, a njegova dramska djela smatraju se temeljem nacionalne dramske književnosti. U djelu O novom umijeću sastavljanja komedija u ovo vrijeme (Arte nuevo de hacer comedias en este tiempo, 1609) tumačio je i branio inovacije koje je uveo u dramski tekst (tri umjesto pet činova, odstupanje od klasičnih Aristotelovih i potonjih klasicističkih normi, nerazdvajanje komedije i tragedije i dr.). Premda je pisao brzo pa je i sam u starosti upućivao na slabosti svojih tekstova, zahvaljujući neprijepornu dramskom i pjesničkomu daru i najslabija su njegova djela prihvatljiva, dok najbolja predstavljaju savršen spoj dobro vođena dramskoga zapleta, zanimljive teme i književno-jezičnog izraza. Unatoč njihovoj vrijednosti i mjestu u španjolskoj književnosti, jedino izdanje njegovih sabranih dramskih djela priredio je (1890–1913) u 15 svezaka M. Menéndez y Pelayo, a ediciju je nastavio Emilio Cotarelo y Mori s još 13 svezaka, no ni ona ne sadrži sve autorove dramske tekstove. Iz potonjega je izdanja potekla i podjela Lopeovih dramskih tekstova po kriteriju sadržaja, koja je u uporabi i danas: tzv. kratka djela (španjolski género breve), djela s biblijskim temama (Stvaranje svijeta i prvi čovjekov grijeh – La creación del mundo y la primera culpa del hombre i dr.), djela o životu svetaca te o pobožnoj tradiciji i legendi (Seljak s nebesa – El rústico del cielo i dr.), mitološka (Adonis i Venera – Adonis y Venus i dr.), djela s antičkim temama (Rimski rob – El esclavo de Roma), s inozemnim povijesnim temama (Veliki ruski knez – El gran duque de Moscovia), pastorale (Istinski ljubavnik – El verdadero amante), drame s viteškim temama (El marqués de Mantua – Mantovski markiz),preradbe romana (Kazna bez osvete – El castigo sin venganza), drame o običajima (Madridski čelik – El acero de Madrid) i najpoznatije, drame s temama iz nacionalne povijesti i legende (Vitez iz Olmeda – El caballero de Olmedo; Fuenteovejuna; Najbolji je sudac kralj – El mejor alcalde el rey i dr.). U njegovo su doba sva njegova djela bila omiljena te su se izvodila u kazalištima u gradskim dvorištima (španjolski teatro de los corrales), u koja je imao pristup i puk, glavno dio njegove publike.
