uzrok, ono što vodi do nastupanja drugoga događaja (uvjeta, djelovanja, stanja stvari), posljedice. Grčki izraz ἀίτιον izvorno proizlazi iz moralno-pravne uporabe, gdje je prvotno značio odgovornost. Današnje značenje izraz je dobio u grčkoj historiografiji i medicini, gdje se raspravljalo o tom što je uzrok neke bolesti. Po Aristotelu, uzrok se iskazuje na četiri načina: (a) »ono iz čega je« neka stvar, tj. materija, građa – kip je, primjerice, od bronce; (b) oblik neke stvari, što u većini primjera ne smijemo razumjeti kao izvanjski oblik nego kao unutarnje bivstvo stvari; (c) svrha, cilj, »ono zbog čega jest« neka stvar (τέλος); (d) ono »odakle je prvi početak promjene«, posljedični, djelujući, proizvodni uzrok. U latinskoj terminologiji to su causa formalis, causa finalis, causa materialis i causa efficiens. Za D. Humea između uzroka i posljedice opstoji prostorno-vremenska neprekinutost (contiguity), uzrok u vremenu prethodi posljedici (priority), posljedica slijedi nakon svojeg uzroka (succession). Treći je vid uzročnog odnosa nužna veza (necessary connection); on se korijeni u ljudskom duhu, koji na osnovi iskustva stalnih povezanosti (constant conjunction) između uzroka i posljedice povezuje određeni uzrok s određenom posljedicom. Za I. Kanta načelo uzročnosti sintetičko je načelo a priori i kao takvo temeljni zakon čistoga uma, ono tek omogućuje iskustvo kao iskustvo. Prema drugoj »analogiji iskustva«, sve promjene događaju se po zakonu povezanosti uzroka i posljedice.
