ustavno pravo, grana prava koja uređuje: osnovna načela društvenog poretka i državne organizacije; osnivanje, strukturu, nadležnost i međusobne odnose glavnih državnih organa i društvenih tijela te temeljna prava i dužnosti građana. Usporedba ustavnoga prava s drugim granama pravnoga sustava pokazuje da je ono temeljna grana prava, jer svojim sadržajem obuhvaća početne postavke za ostale grane prava, koje razrađuju i upotpunjuju ona polazna načela i norme što ih nalaze u ustavnom pravu.
Materijalni izvori ustavnoga prava one su društv. sile koje izražavanjem svoje volje stvaraju norme, odn. normama daju egzistenciju i obveznu snagu. Formalni su mu izvori oni oblici u kojima se očituje volja društv. čimbenika koji stvaraju pravo, tj. izvora u materijalnom smislu. Formalni izvori ustavnoga prava mogu biti pravni i nepravni (ideologija), potpuni i djelomični, opći i posebni, pisani i nepisani (običajno ustavno pravo, običaj i konvencija). Da bi neki pravni akt bio izvor ustavnoga prava, mora sadržavati ustavnopravnu materiju (načela poretka, organizacija vlasti, položaj čovjeka). Najvažniji je izvor ustavnoga prava ustav, zatim zakoni koji sadrže ustavnopravnu materiju, poslovnici parlamenta, iznimno i uredbe, os. one sa zakonskom snagom koje u posebnim okolnostima donose organi izvršne vlasti, statuti i drugi akti općina, županija i dr.
Prvotno ustavno pravo nije bilo jasno odijeljeno od drugih pravnih, ekon., moralnih i religijskih normi; na njegovo odvajanje i oblikovanje u zasebnu granu prava utjecalo je laiciziranje normi i njihov pisani oblik. Značajan skok u razvoju ustavnoga prava nastao je pojavom prvih pisanih ustava potkraj XVIII. st. Proklamiranjem suvereniteta naroda formirala su se drž. uređenja koja su ukinula apsolutističku vlast monarha i uvela predstavničke skupštine koje su svojim sastavom i načinom osnivanja trebale izražavati mišljenje birača. U novije doba ustavno pravo sve je potpunije i opsežnije, jer se moderni ustavi šire posvećuju odredbama o društvenim i gosp. osnovama, o vanj. politici, o jamstvima ustavnosti i dr. Usporedno se razvijalo proučavanje problematike ustavnoga prava tako da se ono oblikovalo kao samostalna teorijska disciplina; prve katedre ustavnoga prava bile su osnovane u Italiji potkraj XVIII. st. (Ferrara, Bologna), a zatim u Francuskoj (Pariz, 1830) i dr.
Naziv ustavno pravo (droit constitutionnel) nastao je u franc. pravnoj teoriji i pod utjecajem pisaca prirodnopravne škole, a odraz je slobodoumnih shvaćanja o prirodnim pravima čovjeka i o nar. suverenitetu. Za istu se disciplinu rabe i nazivi javno pravo i državno pravo. Pod nazivom javno pravo (ius publicum) dugo su se vremena obuhvaćale sve norme javnopravnoga karaktera, kako one koje pripadaju u suvremeni pojam ustavnoga prava, tako i one iz administrativnoga, sudskoga, kaznenoga, financijskoga i drugih prava; kada su se potonje razvile u zasebne pravne grane, termin javno pravo zadržan je za skup normi ustavnoga prava, što nije sasvim terminološki opravdano jer je ustavno pravo samo dio javnoga prava. Naziv državno pravo (Staatsrecht) nastao je u njem. pravnoj teoriji za cjelinu u kojoj je ustavno pravo spojeno s upravnim pravom i drugim propisima o državi; ta teorija polazi od postavke da je država središnja i pokretačka snaga društva kojoj sve mora biti podređeno, da je čovjek podanik koji uživa samo ona prava i onoliko njih koliko dopušta drž. volja, da ustav nije osnovni akt i da ga država može u svako doba po svojem nahođenju mijenjati i ukidati.
