ustav, temeljni akt konstituiranja države i društva. Pravna znanost polazi od razlikovanja ustava u materijalnome i formalnome smislu. Pod ustavom u materijalnom (sadržajnom) smislu razumijeva se sustav temeljnih pravila o ustroju javnih vlasti, te statusu i pravima građana, koji ima svaka država. U Velikoj Britaniji, koja nema pisani ustav u formalnom smislu riječi, najviši pravni akti jesu zakoni koje donosi Parlament, a najznačajnija ustavna pravila sadržana su u ustavnim običajima (konvencijama). U formalnom smislu, ustav je najviši temeljni zakon države, izraz suverenosti naroda koji donošenjem ustava odlučuje o ustroju polit. života i pravnoga poretka zemlje s kojim imaju biti usklađeni svi akti i postupci javne vlasti i građana. Povijesno, ustavi su se istodobno pojavljivali kao posljedica soc. procesa (kauzalni aspekt), pozitivnosti koje je trebalo sankcionirati, ali i kao uzroci i regulatori soc. akcija (teleološki aspekt) koje su bile poželjne. Tako se ustavi pojavljuju kao akti kontinuiteta, kada se donose sukladno prethodno utvrđenoj reviziji, ali i kao akti diskontinuiteta, kao revoluc. akti (npr. prvi ustavi koji su ustavnim stanjem zamijenili izvanustavnost; socijalist. ustavi koji se obračunavaju s buržoaskima; najnoviji ustavi tranzicijskih država koji raskidaju sa socijalist. ustavima). Ranu ustavnost karakterizira prijelaz iz izvanustavnoga u ustavno stanje, iz apsolutističkih monarhija u ograničene monarhije, a poslije i u građ. republike kada su se s vremenom ustavi oslobađali ideologija i usmjeravali na pronalaženje djelotvornijeg ustroja vlasti. I današnje stanje ustavnosti moglo bi se okarakterizirati kao nastojanje za djelotvornijom vlasti (good governance) i demokratičnijom vlasti (otklanjanje demokratskoga deficita). Ustavi bi trebali polaziti od pluralizma i bogatstva života, te demokr. dogovora svih bitnih sudionika društv. života, zato suvremeno shvaćanje ustava uključuje pojmove koji se obično vežu uz postojanje demokracije, uz nar. suverenost, jednakost pred zakonom, jednaka jamstva i zaštitu ljudskih prava i sloboda. U germ. tradiciji to je shvaćanje vezano uz pojam pravne države (Rechtsstaat), a u angloameričkoj uz vladavinu prava (rule of law). Ustav treba omogućiti djelovanje vlasti u javnom interesu, a istodobno ju treba ograničiti i spriječiti zloporabu. Ustavna ontologija istražuje što pisani ustav stvarno znači, ponajviše je li i koliko stvaran za obične ljude. Iz toga slijedi podjela na normativne, nominalne i semantičke ustave. Normativni ustav jest onaj koji je ozbiljen u životu i koji udovoljava zahtjevima ustavne vladavine, a to znači osiguranje takve polit. zajednice u kojoj je vlast, pa i najviša, ograničena ustavom i pravom. Nominalni ustav udovoljava normativnim zahtjevima ustavne vladavine, želi ga provesti, ali nije u cijelosti ozbiljen. Semantički ustav nije primijenjen u životu glede bitnih pitanja ustavne vladavine. Pisanomu ustavu stvarnu polit. snagu daje ono što Fridrik Vilim IV. naziva realnim ustavom, a to su polit. težnje građana koje izviru iz specifičnih ekonomskih, povijesnih, kulturnih i drugih soc. uvjeta života. Ustavna materija živa je i stoga podložna promjenama, no njima treba pristupiti oprezno. Prema tomu, postupak mijenjanja ustava valja odrediti elastično, ni prekruto da, ako se promijene uvjeti, ne izazove revoluc. nemire, ni preelastično da se ne dopuste osnovne izmjene bez pristanka kvalificirane većine. Ako se mijenjanje ustava (revizija) provodi posebnom procedurom, različitom od one za obične zakone, riječ je o krutome ustavu, a u suprotnom slučaju o mekom ustavu. Glavna je posljedica primjene sustava krutoga ustava vezivanje zakonodavca propisima ustava, s čime je povezana problematika kontrole ustavnosti zakona. U praksi postoje različiti stupnjevi krutosti, npr. revizija može biti povjerena zakonodavnomu tijelu pod posebnim uvjetima glede prava inicijative, kvoruma, većine ili po posebnom postupku (ravnopravno odlučivanje domova). Katkada se predviđa sazivanje specijalnoga ustavotvornoga tijela – ustavotvorne skupštine ili konventa. Nomotehnički ustav mijenja se ustavnim zakonom, kada su promjene znatnije, te amandmanima, kada osnovni tekst ostaje nedirnut, a promjene se uklope kao dodatci. Ustav se mijenja i stvarno, ustavnim običajima, sudskim tumačenjem, zakonima, i drugim propisima. U formalnom smislu razlikuju se sljedeće vrste ustava: ustavne povelje ili oktroirani ustavi kao jednostrani akti monarha kojim samoograničavaju svoju vlast (Ustav Francuske iz 1814., Ustav Jugoslavije iz 1931); ustavni paktovi kao dvostrani akti suglasnosti monarha i naroda, koji u njegovu donošenju sudjeluje preko predstavničkoga tijela (takvi su i mnogi brit. dokumenti ustavne prirode); ustavi koje u državama republikanskoga oblika vladavine donosi predstavničko tijelo ili se o njima glasuje izravno referendumom. Forma ustavnih normi često je specifična (npr. ne sadržavaju sankciju računajući na razradu kroz zakonske propise), a neke imaju i programsku prirodu (npr. preambula). Po opsegu su ustavi vrlo različiti. (SAD – 7 čl., Indija – 395 čl.); njihova duljina i razrađenost nije nikakvo jamstvo ustavne stabilnosti ni čvrstoće pravnoga poretka, pače, kratki ustavni tekstovi mogu omogućiti veću interpretativnu fleksibilnost.
Podrijetlo ustava veže se uz povijesni razvoj polit. zajednica, stoga svaki oblik polit. zajednice ima neki oblik ustava ili prema njemu djeluje. Tako se sve suvremene države temelje na nekoj vrsti ustava, stoga su ustav i država u nerazdvojnom odnosu, jer kako ne postoji država bez ustava, tako ne postoji ni ustav bez države na koju bi se odnosio. Razmatranje i tumačenje ustava u antici, imalo je svrhu određenja dobre i pravedne vladavine. Platon, koji je istraživao povijest polisa, analizirao i klasificirao ustave, drži da vladavina koja se temelji na individualnoj mudrosti ipak treba biti podređena kolektivnoj mudrosti, koja se iskazuje u zakonima u kojima pojedinac može pronaći zaštitu od postupaka vladajućih. Aristotel, koji je uspoređivao ustave različitih polit. zajednica svojega doba (više od 150 ustava), polazio je od razlikovanja ustava (politeia), koji razmatra vršenje javnih službi unutar polisa, od zakona (nomoi), koji određuju način prema kojemu službenici trebaju djelovati. Najbolji oblik vladavine jest onaj koji se temelji na ustavu (politeia), te omogućuje da svi građani imaju pristup barem nekim javnim službama, pri čem se izmjenjuju u njihovu obnašanju. Razmatranje ustava osobito je bilo značajno u starom Rimu, kada se pojavljuje i termin ustav (lat. constitutio) te posebni akti koji su se nazivali konstitucijama. Pojavom škole prirodnoga prava (jusnaturalizam) razvijala se svijest o tom da svaka vladavina ima prirodno ograničenje. M. T. Ciceron smatrao je kako prirodno pravo (ius naturale) kao istinsko pravo postoji prije svakoga pisanoga prava, ono je ispravni razum koji je u sporazumu s prirodom. Uspostavom feudalizma u Europi razmatranja ustava nisu imala osobit značaj, a obnašanje vlasti bilo je uglavnom neograničeno. Postojali su izuzetci u praksi, poput donošenja Velike povelje o slobodama (Magna Charta Libertatum), kojom je 1215. u Engleskoj pozitivnim putem ograničena vladavina kralja nad feudalcima, ili usvajanja Zakona o habeas corpusu (Habeas Corpus Act) 1679. god. (proizašao iz srednjovj. prakse) kojim se štite prava i dostojanstvo pojedinca pred vlastima i sudom. Tek s novim vijekom i nastankom novoga oblika polit. zajednice – države – ustav se počinje razmatrati moderno, osobito u tradiciji ugovorne teorije države i konstitucionalizma. J. Locke drži da čovjek posjeduje prirodna prava kojih se ne može odreći u korist nekoga drugoga (suverena), stoga je svrha države, odn. pravnoga poretka, da ta prava očuva. Jedini jamac slobode pojedinca, prema Lockeu, jest ustavno razgraničenje vladavine, odn. podjela vlasti, koju je do kraja formulirao Ch. L. de Montesquieu podijelivši ju na izvršnu, zakonodavnu i sudbenu, koje su ustavno razgraničene. Time je započeo proces ograničenja apsolutizma i despotizma u formi apsolutne monarhije i uspostave sfere građ. društva kao korektiva državnoj vlasti. Takav je proces dosegnuo vrhunac u Američkom ratu za neovisnost i Francuskoj revoluciji, kada su usvojeni demokr. ustavi (Ustav SAD-a 1787. i Ustav Francuske 1791) i kada je (1789) donesena Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (državljanina) koja je, proglašujući slobodu, jednakost i vlasništvo neotuđivim čovjekovim pravima, postala temeljem svih suvremenih ustava. Postupnim prevladavanjem pozitivnoga prava (pozitivizam) ustav se sve više počinje shvaćati kao najviši zakon države. Za Montesquieua ustav se ne može odrediti samo pozitivno i normativno, jer bi to značilo da bi jedan ustav mogao vrijediti i biti djelotvoran u svakoj državi i svakom narodu. Ustav se treba temeljiti na specifičnim karakteristikama poput običajnosti, klimatskih uvjeta i kulturnoga naslijeđa koje određuju duh zakona jednoga naroda koji konstituira državu. Za G. W. F. Hegela zajednica prethodi pravu, pa ustav treba proizlaziti iz postojeće običajnosti po kojoj pojedinci djeluju među sobom i uvažavaju jedni druge, jer u protivnom ne bi postojala jamstva važenja ustava. Prevlašću pravnoga pozitivizma (H. Kelsen) od poč. XX. st. ustav se sve više određuje i shvaća normativno kao najviši i temeljni zakon (temeljna norma) koji uređuje državu na koju se odnosi, stoga se u pojedinim razmatranjima (N. Luhmann) uočava sve veća samotvornost (autopoieza) prava i zakona (ustava), čime kriterij sve manje ostaje polit. legitimnost, proizašla iz narodne volje (demokr. volja većine), a sve više postaje kriterij važenja (J. Habermas) ustava u složenim političkim i društv. odnosima. Suvremena određenja ustava vezana su uz razmatranja suvremene države kao ustavne države (Peter Häberle) u kojoj se, bez obzira na ustavnu normativnost, ustav shvaća dijelom kulturnog izražaja iz kojeg izrasta i specifična identitetska svijest o ustavu (Josef Isensee). S druge strane, integracijski i globalizacijski procesi aktualiziraju razmatranja o ustavnom patriotizmu (Habermas) koji pruža mogućnost polit. jedinstva koje se ne temelji na zajedničkoj povijesti i etnicitetu, već na konsenzusu o zajedničkim vrijednostima.
