urbar (njem. Urbar, od starovisokonjem. urbar, urbor: prihod, prinos), zbirka propisa prema kojoj su se u hrvatskim zemljama uređivali odnosi vlastelina i zavisnoga seljaštva te njihove uzajamne obveze na određenom vlastelinstvu. Sve do urbarijalne regulacije Marije Terezije u XVIII. st. urbari su bili privatnopravni dokumenti, koje su sastavljali ugl. sami vlastelini. Prema nekim starijim autorima, najstarijim bi se urbarom mogao smatrati Vinodolski zakon iz 1288., jer osim uređenja odnosa između vinodolskih naselja sadrži i odredbe koje ga čine urbarom, iako nema takvu formu. No prva zbirka propisa koja se sa sigurnošću može nazvati urbarom jesu Statuti Zagrebačkoga kaptola, koje je 1334. sastavio zagrebački kanonik Ivan Arhiđakon Gorički. Statuti su jedan od najvažnijih izvora za proučavanje hrv. srednjovjekovne pravne, crkvene i gosp. povijesti te povijesne geografije sr. vijeka. U XV. st. nastalo je više urbara u kojima su se nabrajale obitelji seljaka, njihove zemlje, selišta i obveze. Među poznatijima su Zakon za Vlahe u Cetinskoj županiji iz 1436., urbar za vlastelinstvo u Brubnu iz 1453., urbar pavlinskoga samostana u Strezi iz 1477. Među najvažnije izvore za poznavanje gospodarske strukture hrv. vlastelinstava na kraju sr. vijeka ubraja se Modruški urbar iz 1486. U njem su popisani posjedi modruškoga vlastelinstva kneza Bernardina Frankapana, a odražava stanje na vlastelinstvu otkako su se već počele osjećati posljedice osman. pljački i pustošenja.
U Istri je sačuvan manji broj srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih urbara; s područja mlet. Istre potječe popis urbarijalnih obveza Rašporske gospoštije iz 1394., a iz habsburškoga dijela Istre najviše sačuvanih urbara potječe s područja Pazinske knežije (najstariji iz 1498) i gospoštije Lupoglav (najstariji iz 1523).
Dok su u srednjem i ranome novom vijeku urbari imali obilježje privatnopravnih dokumenata, u XVIII. st. postaju javnopravni dokumenti, kojima su drž. vlasti određivale obveze zavisnoga seljaštva. Prvi pokušaj urbarijalne regulacije u Slavoniji bio je patent Karla VI. (III.) Habsburškoga iz 1737 (Carolina urbarialis regulatio), koji, međutim, nije stupio na snagu. Marija Terezija izdala je potom 1756. jedinstveni urbar za Požešku, Virovitičku i Srijemsku županiju (Slavonski urbar) i 1780. jedinstveni urbar za Zagrebačku, Varaždinsku i Križevačku županiju (Hrvatski urbar). Ti su urbari sadržavali popise seljaka, njihovih podavanja i veličine njihovih posjeda, bili su tiskani na hrv. jeziku te rašireni u svim hrv. krajevima. Ostali su na snazi sve do ukidanja urbarijalnih odnosa 1848., premda se razrješenje zemljišnih odnosa protegnulo sve do poč. XX. st. Prvorazredan su izvor za upoznavanje strukture seoskoga društva, za gospodarsku i pravnu povijest, te onomastiku i toponomastiku.
