umjetnost, ukupnost ljudske duhovne djelatnosti s pomoću sredstava kojima se izražava estetsko iskustvo, uključujući stvaranje, stvoreno djelo i doživljaj djela. U naravi je umjetnosti težnja da sebe prevodi u objektivno postojanje oblikovanjem osjećaja ili zamisli, te naknadnim djelovanjem na doživljaj djela. Izvor je umjetnosti spoznaja ideje, unutar koje se subjekt oslobađa svoje individualnosti i nestaje u objektu umjetnosti, u kojem se razotkriva njezina čista bit.
Različiti oblici umjetnosti kao i njezina razdoblja predmet su sustavna tumačenja estetike, odn. estetsko-filozofskih teza pojedinih autora. U Aristotela je umjetnost oponašanje (μίμησις), u Ch. Batteuxa podražavanje lijepe prirode. A. G. Baumgarten nastojao je utemeljiti znanost o savršenosti osjeta, tj. estetiku kao znanost o lijepom. D. Diderot tvrdi da treba prihvatiti indiferentnost prirode, a njezina je posljedica da ljepota pripada onim vrijednostima koje nemaju objektivno važenje. U prosudbi umjetnosti, uz subjektivno polazište u objašnjenju lijepoga i uzvišenoga u prirodi, I. Kant tvrdi da umjetnost određuje oboje, s pomoću odnosa predodžbenih objekata. Čistu ljepotu nalazimo ondje gdje je prisutan estetski sud kao ideal ili norma, a pravi je ideal estetskoga suda čovjek. F. Schiller definirao je umjetnost kao »ljepotu slobode u pojavi«, a prema F. W. J. Schellingu umjetnost je najviši stupanj čovjekove duhovne djelatnosti, ostvarenje slobode i nužnosti, svjesnoga i nesvjesnoga, subjekta i objekta, konačnoga i beskonačnoga. Sveobuhvatnu bit umjetnosti G. W. F. Hegel tumači iz biti povijesti umjetnosti, utemeljenu na različitom odnosu ideje prema vanjskom obliku djela. U simboličkoj umjetnosti duh shvaća ideju tek u apstraktnoj neodređenosti, u klasičnoj umjetnosti ono unutarnje, duhovno vlada vanjskom formom. Po A. Schopenhaueru, umjetnost preko spoznaje pojedinačnoga vodi čistomu, bezinteresnomu promatranju stvari, te je spas od patnje. F. Nietzsche tvrdi da čovjek svoj najjači instinkt, volju za moći, afirmira kroz umjetnost. M. Heidegger umjetnost definira kao »sebe u djelo postavljanje istine bitka«, zbog čega estetika ne može doprijeti do njezina pravog izvora, jer je njezin vidokrug ograničen na način bitka stvari, »a samoj stvari ne dopušta da postoji u svojoj stvarnosti«. H.-G. Gadamer u okviru svoje hermeneutičke metode postavlja istinu tumačenja kao bitan čimbenik umjetnosti. Tezu da umjetnost služi napretku čovječanstva odbacuje B. Croce, prema kojemu umjetnost pokazuje napredak unutar određenih razdoblja, jer svako razdoblje ima svoj estetski problem i izraz.
