Tzara [tsaʀa'], Tristan (pravo ime Samuel Rosenstock), francuski pjesnik rumunjskoga podrijetla (Moineşti, 16. IV. 1896 – Pariz, 25. XII. 1963). Iz židovske obitelji, studirao u Bukureštu, gdje je pisao prve, neosimbolističke pjesme. Od 1916. živio u Zürichu, a od 1919. u Parizu. Ondje je do početka 1920-ih bio središnja osobnost dadaizma; uređivao je časopise, organizirao vodviljske nastupe i javne manifestacije (zahvaljujući njima može se smatrati pretečom performansa), pisao manifeste te poeziju koju odlikuje krajnje slobodno povezivanje riječi (Prva nebeska pustolovina gospodina Antipyrina – La Première Aventure céleste de Mr Antipyrine, 1916; Dvadeset i pet pjesama – Vingt-cinq poèmes, 1918). Nakon gašenja pokreta zbog prijepora o potrebi njegova političkog opredjeljivanja, Tzara je svoje vizije potpunog i ludičkoga, te svakoga političkoga smisla oslobođenog nihilizma iskazao u dramama Plinsko srce (Le Cœur à gaz, 1923) i Rupčić oblaka (Mouchoir de nuages, 1924). Potkraj 1920-ih priključio se nadrealizmu. U zbirkama poezije Stablo putnika (L’Arbre des voyageurs, 1930) i Gdje piju vuci (Où boivent les loups, 1932) te poemi Približan čovjek (L’Homme approximatif, 1931) napustio je anarhizam ranijih tekstova, u korist tema o ljudskoj egzistenciji izloženih nadrealističkom metaforikom. Sredinom 1930-ih približio se komunizmu te se okrenuo angažiranoj poeziji (zbirka Pokoreni jug – Midis gagnés, 1939., o Španjolskom građanskom ratu). U kasnijim zbirkama, npr. Samotni govor (Parler seul, 1950) i Unutarnje lice (La Face intérieure, 1953), približio se tradicionalnomu lirizmu otkrivajući unutarnje tjeskobe, ali i dalje iskazujući osebujnu utopističku viziju u kojoj važno mjesto ima violentni imaginarij.
