Tuđman, Franjo

ilustracija
TUĐMAN, Franjo
ilustracija1ilustracija2

Tuđman, Franjo, hrvatski povjesničar, političar i državnik (Veliko Trgovišće, 14. V. 1922Zagreb, 10. XII. 1999). Rođen u Hrvatskom zagorju, rano je ostao bez majke; otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik, te vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, koji je 1946. smrtno stradao, zajedno s pomajkom, pod nerazjašnjenim okolnostima. U rodnom mjestu pohađao je pučku školu (1929–33), a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu (1935–39) te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca (1939–41). Kao srednjoškolac bio je 1940. pritvoren zbog sudjelovanja u ljevičarskoj manifestaciji. U proljeće 1941. prekinuo je školovanje i uključio se u antifašistički pokret; od 1942. bio je član KPJ. Djelovao je na području sjeverozapadne Hrvatske; od 1942. bio je rukovoditelj ilegalne partizanske tiskare (Glas Hrvatskog zagorja), od 1943. zamjenik komesara 2. zagorskoga partizanskog odreda, a od 1944. zamjenik komesara Brigade »Braća Radić«, komesar 32. divizije te načelnik Personalnog odsjeka Štaba X. korpusa. U siječnju 1945. upućen je u Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Beogradu, gdje je radio u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva obrane, kao načelnik Drugog (organizacijskog) odjela, a od 1957. u Generalštabu JNA, kao načelnik Studijskog odjela Prve uprave. Od 1959. radio je kao pomoćnik glavnog urednika Vojne enciklopedije. Od polovice 1950-ih objavljivao je radove s područja vojne povijesti i doktrine, u kojima, na temelju iskustva antifašističkog rata u Jugoslaviji, zastupa ideju o univerzalnom značenju partizanskog rata i koncepcije naoružanoga naroda. Svoje je stajalište cjelovitije izložio u knjizi Rat protiv rata: partizanski rat u prošlosti i budućnosti (1957). Godine 1957. završio je Višu vojnu akademiju, a potkraj 1960. bio je promaknut u čin general majora. Na osobni zahtjev 1961. napustio je aktivnu vojnu službu i prešao u Zagreb, gdje je postao direktor (1961–67) novoosnovanog Instituta za historiju radničkoga pokreta Hrvatske (danas Hrvatski institut za povijest). Postavio je ambiciozan plan razvoja Instituta, okupio mnogobrojne suradnike, a 1963. pokrenuo i časopis Putovi revolucije, kojemu je bio glavni i odgovorni urednik (1963–67). Istodobno je 1963. postao izvanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, a 1965. doktorirao iz povijesnih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941. Od 1962. do 1967. bio je predsjednik Komisije za međunarodne odnose i član Sekretarijata Glavnog odbora Socijalističkoga saveza radnog naroda Hrvatske, a od 1965. do 1969. zastupnik u Prosvjetno-kulturnom vijeću Sabora SRH i predsjednik Komisije za naučni rad. Zbog suprotstavljanja službenim stajalištima o HSS-u i Sporazumu Cvetković–Maček, te kritičkoga pisanja o II. svjetskom ratu, u ožujku 1964. bio je optužen za »buržoasko-nacionalističko skretanje u pristupu nacionalnomu pitanju«, a u travnju 1967. bio je prisiljen na povlačenje s mjesta direktora Instituta, isključen je iz SK, uklonjen sa Sveučilišta i umirovljen. Od tada je djelovao u Matici iseljenika Hrvatske (predsjednik Komisije za Sjevernu Ameriku) i Matici hrvatskoj (član Upravnog i Izvršnog odbora i predsjednik Komisije za povijest); nastupao je na tribinama i objavljivao radove o povijesnim i suvremenim temama. Posebno se bavio pitanjem mogućnosti malih naroda da ostvare ravnopravnu ulogu u svjetskoj povijesti te njihovim pravom na samoodređenje, što je tema njegove knjige Velike ideje i mali narodi (1969). Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, bio je uhićen u siječnju 1972. i na političkom procesu osuđen na dvije godine zatvora, no poslije mu je kazna smanjena na devet mjeseci. U veljači 1981. ponovno je osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnoga djelovanja zbog intervjua švedskoj i njemačkoj televiziji i francuskom radiju, kao i intervjua objavljenog u emigrantskom listu Hrvatska država, u kojima je govorio o neravnopravnosti Hrvatske, progonu disidentskih intelektualaca i preuveličavanju žrtava logora Jasenovac. U zatvoru u Lepoglavi bio je od siječnja 1982. do veljače 1983., kada je pušten radi liječenja; u svibnju 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine, zbog zdravstvenoga stanja, uvjetno bio pušten iz zatvora. Kako mu je bilo onemogućeno javno djelovanje, neke je svoje knjige objavio u inozemstvu (Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi, 1981., i dr.). U jesen 1989. u Zagrebu je objavio knjigu Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, koja je izazvala golem interes (u kratkom razdoblju, 1989–90., objavljena su četiri izdanja) razmatranjem uzroka i razmjera genocidnoga nasilja, osobito stvarnosti i mita o logoru Jasenovac, ali i kritičke rasprave, pa i optužbe za revizionizam i antisemitizam (u američkom izdanju iz 1996., objavljenom pod naslovom Užasi rata – Horrors of War, ispušteni su neki sporni dijelovi). Od 1987., kada mu je bila vraćena putovnica, putovao je po Kanadi i SAD-u, potom po Europi, gdje je držao predavanja hrvatskim iseljenicima zauzimajući se za hrvatsku nacionalnu pomirbu i povezivanje domovine i dijaspore. Uoči sloma komunizma, u lipnju 1989., osnovao je Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ) s idejom da se na programu državnog osamostaljenja Hrvatske uspostavi masovni nacionalni pokret koji bi okupio različite političke sastavnice i ideološke tradicije: od starčevićanskoga pravaškog nacionalizma, radićevskoga mirotvornog pokreta do hrvatske državotvorne ljevice. HDZ je pobijedio na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990., a on je kao predsjednik stranke potkraj svibnja 1990. u Saboru izabran za predsjednika Predsjedništva SR Hrvatske; nakon donošenja novoga, demokratskog ustava (1990), na predsjedničkim izborima u kolovozu 1992. izabran je za predsjednika republike; u lipnju 1997. ponovno je izabran na taj položaj. Pod njegovim je vodstvom HDZ pobijedio na svim parlamentarnim izborima u tom razdoblju: 1992. i 1995 (Zastupnički dom) te 1993. i 1997 (Županijski dom). Od svibnja 1990. do smrti Tuđman je bio ključni akter hrvatske unutarnje i vanjske politike. Pod njegovim je utjecajem bio uspostavljen polupredsjednički sustav vlasti u kojem je donosio sve važnije odluke. U doba raspada SFRJ vodio je politiku preustroja Federacije u savez suverenih država ili mirnoga razlaza njezinih članica, a istodobno poticao jačanje obrambene sposobnosti Hrvatske i oblikovanje Hrvatske vojske. Kombinacijom stalnoga pregovaranja (i primirja) i povremene primjene vojne snage iscrpljivao je snagu JNA, izborio se za međunarodno priznanje Hrvatske i njezin prijam u UN (1992), uspio je ugušiti srpsku pobunu u Hrvatskoj (1995) i postupno vratiti preostale okupirane teritorije (mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 1996–98., na temelju sporazuma postignutoga tijekom pregovora u Daytonu 1995) te ostvariti teritorijalnu cjelovitost države. Prema Bosni i Hercegovini vodio je politiku koja se mijenjala ovisno o njegovu shvaćanju BiH i hrvatskih interesa, o politikama drugih aktera u BiH i regiji, kao i o politici međunarodne zajednice, te je imala različite faze i oblike: od suradnje s Muslimanima (Bošnjacima) i zajedničkog otpora srpskoj agresiji (1991–92), poticanja sukoba Hrvata i Bošnjaka, u kojima su počinjeni zločini nad civilnim stanovništvom (1993–94), do politike zaustavljanja sukoba i obnove suradnje Hrvata i Bošnjaka te okončanja rata u BiH (1994–95). Ta je politika izazvala kontroverzije u hrvatskoj i međunarodnoj javnosti, a Hrvatsku je 1993–94. izložila međunarodnom pritisku i političkoj izolaciji. Kritike je potaknula i njegova unutarnja politika, osobito politika privatizacije i pretvorbe zbog tajkunske privatizacije, klijentelizma i gospodarske stagnacije, te autoritarni stil vladanja i politika prema oporbi i neovisnim medijima zbog demokratske stagnacije. Bio je član Društva hrvatskih književnika (od 1970), Hrvatskoga centra PEN-a (od 1987), a od prosinca 1992. redoviti član HAZU. Ostala značajnija djela: Stvaranje socijalističke Jugoslavije (1960), Okupacija i revolucija (1963), Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji 1918–1941 (1993), S vjerom u samostalnu Hrvatsku (1995), Usudbene povjestice (1995), Povijesna sudba naroda (1996).

Tuđman, Franjo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62628>.