Trumbić, Ante, hrvatski političar i pravnik (Split, 17. V. 1864 – Zagreb, 17. XI. 1938). Studirao pravo u Zagrebu, Beču i Grazu, gdje je doktorirao 1890. Već za studija upoznao se s pravaškim idejama i surađivao u pravaškom listu Hrvatska kritizirajući oportunističku politiku narodnjaka u Dalmaciji. Od 1894. bio odvjetnik u Splitu, gdje je djelovao na okupljanju svih pravaških skupina u Dalmaciji u jedinstvenu pravašku organizaciju, Stranku prava. Bio je biran za zastupnika u Dalmatinskom saboru (1896–1914) i u Carevinskom vijeću (1897) u kojem su, na njegovu inicijativu, hrvatski zastupnici objavili deklaraciju kojom se osporavao dotadašnji državnopravni položaj Dalmacije u austrijskom dijelu Monarhije. Radi jačanja političkog saveza pravaša i narodnjaka, sudjelovao je 1900. u osnivanju te bio predsjednik Hrvatskoga političkoga društva za Dalmaciju. Zajedno s F. Supilom pokrenuo je 1903. god. politiku »novoga kursa« s idejom ujedinjenja hrvatskih zemalja te suradnje svih naroda ugroženih germanizacijom. God. 1905. bio je izabran za gradonačelnika Splita. Iste godine potaknuo je ujedinjenje dalmatinske Stranke prava i Narodne stranke u Hrvatsku stranku te napisao stranački program, koji je bio osnova Riječke rezolucije. Nakon krize oko aneksije BiH (1908–09) i balkanskih ratova (1912–13) zagovarao je ujedinjenje Južnih Slavena izvan Austro-Ugarske Monarhije. Početkom I. svjetskog rata, zajedno s F. Supilom i I. Meštrovićem, emigrirao isprva u Italiju, a zatim u Pariz, gdje je, protiveći se odredbama Londonskog ugovora (1915), sudjelovao u osnivanju Jugoslavenskog odbora. Bio je zatim predsjednik Odbora u Londonu te je nastojao kod sila Antante i srpske vlade postići priznanje Odbora kao zastupnika interesa južnoslavenskih narodâ Monarhije i jugoslavenskih dragovoljačkih trupa kao savezničkih vojnih postrojbi. Zbog mišljenja o nužnosti ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom, došao je u sukob sa Supilom, koji je zatim istupio iz Odbora. Na Krfskoj konferenciji, zauzimao se da ujedinjenje Kraljevine Srbije i ostalih južnoslavenskih naroda bude provedeno na temelju priznanja narodne individualnosti. Krfsku deklaraciju (1917), čiji je bio potpisnik u ime Jugoslavenskoga odbora, držao je osnovnim dokumentom južnoslavenskog ujedinjenja, koji se suprotstavljao velikosrpskim koncepcijama N. Pašića. Kao predstavnik Narodnoga vijeća SHS, na Ženevskoj konferenciji (1918) postigao je priznanje Države SHS kao ravnopravnoga čimbenika s Kraljevinom Srbijom u ujedinjenju južnoslavenskih naroda. Ali kako je srpska vlada odbila zaključke konferencije, ujedinjenje je provedeno bez njegova utjecaja. Kao prvi ministar vanjskih poslova Kraljevine SHS (1918–20) sudjelovao je na Pariškoj mirovnoj konferenciji, ali je odstupio nakon potpisivanja Rapalskog ugovora (1920). Razočaran Vidovdanskim ustavom (1921), zauzimao se za federalističko uređenje i nacionalnu ravnopravnost. God. 1924. pristupio je Hrvatskoj zajednici (koja je bila u Hrvatskom bloku) te je 1925. bio kandidiran na listi Hrvatske republikanske seljačke stranke za Narodnu skupštinu. Ali pošto je S. Radić priznao Vidovdanski ustav, prekinuo je suradnju te 1926. osnovao Hrvatsku federalističku seljačku stranku. Nakon atentata na S. Radića (1928), pristupio je Poslaničkomu klubu Seljačko-demokratske koalicije (SDK) te je u vanjskoj politici zastupao politiku Hrvatske seljačke stranke (HSS), a 1931. i formalno je pristupio HSS-u. Autor je programa SDK-a iz 1932. god. (→ zagrebačke punktacije)
Kao vrstan političar i diplomat sudjelovao je u svim važnim događajima vezanima uz raspad Austro-Ugarske Monarhije, ostvarenja jedinstva hrvatskih zemalja i njihove opstojnosti nakon I. svjetskog rata te stvaranja Kraljevine SHS. Djelujući u prvom redu u interesu hrvatskog naroda, u teškim okolnostima za hrvatske zemlje, suočio se s razočaranjima što ih je nosila Kraljevina Jugoslavija, a umro je tri godine prije raspada te države. Djelo: Suton Austro-Ugarske i Riječka rezolucija (1936).
