Trojedna kraljevina

Trojedna kraljevina, političko-pravni naziv za Kraljevinu Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju (regnum Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) kao jedinstveno državno i političko tijelo. U političkom životu Hrvatske uvriježio se od XIX. st., od razdoblja jačanja težnji za sjedinjenjem hrvatskog državnog prostora. U diplomatičkim povijesnim vrelima razvijenog i kasnoga srednjeg vijeka, a posebice u intitulacijama kraljeva iz dinastijâ Arpadovića i Anžuvinaca (XII–XIV. st.), svaka od triju kraljevina spominjala se zasebno (regnum Croatiae, regnum Dalmatiae, regnum Slavoniae). Stvarno nepostojanje jedinstvene državne cjeline na hrvatskom državnom prostoru, sve do sredine XV. st., izraženo je u ispravama koje su izdavali banovi. Tako se primjerice 1183–1279. u diplomatičkim vrelima spominju primorski banovi, u XIII. st. banovi cijele Slavonije (totius Sclauonie), a sredinom XIV. st. nakratko se javljaju banovi cijele Slavonije i Hrvatske. Snažnije sjedinjavanje među trima kraljevinama izrazitije je od sredine XIV. st. do 1476., kada se u diplomatičkim vrelima još spominju zasebno banovi Kraljevine Slavonije, a zasebno banovi Kraljevine Hrvatske i Dalmacije (1357–1531). No premda se 1476–1531. autoritet bana prvi put proširio na prostoru Trojedne kraljevine te je uveden naslov bana Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, osoba bana nije bila dovoljna za snažnije političko povezivanje hrvatskog teritorija. Nepostojanje jedinstvenoga državnog prostora Trojedne kraljevine došlo je do izražaja i u postojanju dvaju saborâ: sabora Kraljevine Slavonije (od 1273) i sabora Kraljevine Hrvatske i Dalmacije (od 1350). Tek od druge polovice XVI. st. snažnije se povezuje prostor Trojedne kraljevine, pri čem su osobitu ulogu odigrala zasjedanja jedinstvenoga Hrvatskog sabora (od 1558. Congregatio Regni Croatiae et Slavoniae, a od 1681. Congregatio Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae) u XVI. i XVII. st., kojima je postavljen temelj za povezivanje hrvatskih zemalja. Sjedinjavanje se u tom razdoblju odvijalo u prvom redu na području Habsburške Monarhije (Slavonija i Hrvatska), dok je Dalmacija, kao dio mletačkog teritorija, ostala po strani. Pitanje državnopravnoga tumačenja položaja Trojedne kraljevine na prostoru Habsburške Monarhije u XVIII. st. rješavalo se prije svega u odnosima između Hrvatsko-slavonskog i Ugarskoga sabora. Tako je početkom XVIII. st. Hrvatsko-slavonski sabor tvrdio da su Kraljevine Hrvatska i Slavonija zemlje pridružene Ugarskoj (partes adnexae), dakle da nisu podložne Ugarskomu Kraljevstvu nego kralju, odnosno »svetoj kruni« (sacra corona). Na tu se tvrdnju Hrvatsko-slavonski sabor pozivao sve do kraja XVIII. st. Nakon propasti Mletačke Republike (1797), u političkim, pravnim i državnim sporovima između Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske i Slavonije sve se češće spominjala i Dalmacija, koja je uskoro postala sastavnim dijelom Habsburške Monarhije (1815). Od početka XIX. st. hrvatski su zastupnici na zajedničkim saborima tražili ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, redovito koristeći termin Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, odnosno Trojedna kraljevina. Za hrvatskog narodnog preporoda te u drugoj polovici XIX. st. u borbu za ostvarenje jedinstva Trojedne kraljevine uključila se hrvatska inteligencija, posebice pravnici i povjesničari koji su tumačenjima povijesnih vrelâ nastojali pravno i politički argumentirati cjelovito značenje naziva Trojedna kraljevina.

Trojedna kraljevina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=62423>.