Trier [tri:'əɹ], Lars von, danski filmski redatelj i scenarist (Kopenhagen, 30. IV. 1956). Diplomirao je 1983. na Danskoj filmskoj akademiji, tijekom studija dodavši prezimenu prijedlog von. Veliku pozornost privukao je već prvim dugometražnim igranim neo-noir filmom Element zločina (Forbrydelsens element, 1984), koji s idućim dvama ostvarenjima, Epidemija (Epidemic, 1987) i Europa (1991., nagrada žirija u Cannesu), čini svojevrsnu trilogiju o Europi, povezanu postmodernističkim kombiniranjem naslijeđa njemačkog ekspresionizma, Alfreda Hitchcocka, Orsona Wellesa i Andreja A. Tarkovskoga; sva tri filma tematiziraju naslijeđe europske povijesti, a obilježeni su monokromatskom fotografijom, snolikom atmosferom te fantazmagoričnim i metafilmskim elementima. Prijelaznu etapu označavaju TV djela – film Medeja (Medea, 1988), osuvremenjena transpozicija Euripidove tragedije snimljena prema nerealiziranom scenariju Carla Theodora Dreyera, i horor-serija Kraljevstvo (Riget, I–II, 1994–97), nastala pod dojmom Twin Peaksa Davida Lyncha (treća i završna sezona, Riget: Exodus, realizirana je 2022). S Thomasom Vinterbergom i Sørenom Kragh-Jacobsenom objavio je 1995. utjecajni manifest Dogma 95, u kojem su zahtijevali ultrarealistički pristup realizaciji filma (snimanje isključivo na stvarnim lokacijama uz postojeće osvjetljenje i rekvizite, kamerom iz ruke), a sve to radi dosezanja »istine«. Golem uspjeh i status jednoga od vodećih svjetskih filmskih autora donosi mu, međutim, melodrama Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996., Grand prix u Cannesu), prvi film u »trilogiji zlatnih srca« o junakinjama koje se žrtvuju za druge (s tim filmom postaje ujedno i predmetom feminističke kritike); ostali filmovi trilogije su crna komedija Idioti (Idioterne, 1998), njegov jedini film koji slijedi zasade Dogmina manifesta (i prvi u cijelosti na materinskom jeziku), te mjuzikl Plesačica u tami (Dancer in the Dark, 2000., Zlatna palma u Cannesu), s islandskom pjevačicom Björk u glavnoj ulozi. Velik uspjeh doživljava potom Dogville (2003), prvi film nedovršene trilogije o Americi, s osvetničkim ženskim likovima u središtu, u kojoj u filmskim uvjetima ostvaruje neke od postavki kazališne teorije Bertolta Brechta (ogoljela scenografija na pozornici). Sklonost provokaciji potvrdio je sljedećim filmovima (iz tzv. depresivne trilogije), redom kritičkim i komercijalnim uspjesima u kojima su također junakinje u središtima priče: kontroverznim Antikristom (Antichrist, 2009), cijenjenom Melankolijom (Melancholia, 2011), u kojem depresivnu predispoziciju uprizoruje u znanstvenofantastičnoj priči o svršetku svijeta, te dvodijelnom erotskom dramom Nimfomanka (Nymphomaniac, 2013). Oprečnim reakcijama kritike bio je popraćen i njegov posljednji igrani film Kuća koju je izgradio Jack (The House That Jack Built, 2018), priča o serijskom ubojici strukturirana po uzoru na Danteov Pakao, a u kojemu su, kao i u prethodnim ostvarenjima, razvidni elementi horora. Ostali filmovi: Pet prepreka (De fem benspænd, s Jørgenom Lethom, 2003), Mandarlay (2005), Šef svega (Direktøren for det hele, 2006).
