tračnica, trakasti profil od valjanoga čelika po kojem se kreću željeznička vozila, ili pak na nekim strojevima služi za vođenje pojedinih pomičnih dijelova stroja; kadšto šina. Oblik tračnice ovisi o namjeni. Tračnica-vodilica na strojevima (npr. tokarilica, glodalica) obično je kvadratnoga ili pravokutnoga poprečnog presjeka. Preteča željezničke tračnice javila se u XVII. st., kada su se od uzdužnih drvenih vodilica gradili kolosijeci za prevoženje težih tereta po mekšoj podlozi. Poslije su drvene vodilice bile zamijenjene trajnijim debljim limenim trakama, pa tračnicama od lijevanoga željeza, što je tada omogućivalo vožnju zaprežnih kola bez posebnog oblikovanja kotača. Tijekom kasnijega razvoja tračnice su postale poprečno profilirane, što i danas zahtijeva odgovarajuću konstrukciju kotača. Najčešći je oblik takve tračnice Vignolesova tračnica, koju je prvi put 1830. upotrijebio američki izumitelj Robert Livingston Stevens (1778–1856), a u Europi ju je u poboljšanom obliku uveo engleski inženjer Charles Blacker Vignoles (1793–1875), po kojem je i dobila ime. Ta se tračnica sastoji od glave, vrata i široke plosnate nožice. Dvoglava tračnica leži u kolosijeku u posebnim stolicama pričvršćenima za pragove. Danas se još rabi u Engleskoj, na pojedinim prugama u južnoj Francuskoj, te u nekim tunelima (npr. u Sloveniji u Karavanskom i Bohinjskom tunelu). Žljebasta tračnica upotrebljava se za tramvajski kolosijek, a rjeđe za željezničke (lučke i industrijske) kolosijeke. Nešto starija tračnica s klinastom glavom rabi se na brdskim željeznicama, jer omogućuje bolji način kočenja s pomoću čeljusti koje obuhvaćaju glavu tračnice. Posebni oblici tračnica upotrebljavaju se za izradbu skretničkih prevodnica i srca. Tračnice se polažu na drvene, betonske ili iznimno na čelične pragove, za koje se učvršćuju krutim ili elastičnim spojnim elementima najrazličitijih oblika.
