Tomislav, hrvatski vladar približno od 910. do 928., prema većinski prihvaćenom mišljenju prvi hrvatski kralj. Od prvoga spomena Tomislava i posljednjega njegova prethodnika Muncimira (895) proteklo je gotovo 20 godina, pa se ne može tvrditi da je Tomislav izravno naslijedio Muncimira. Podrijetlo mu stoga nije moguće pouzdano odrediti, ali okolnosti jačanja hrvatske države govore u prilog mirnom nasljeđivanju prijestolja, zbog čega se drži vjerojatnim da je potjecao iz dinastije Trpimirovića.
Toma Arhiđakon (XIII. st.) navodi da je Tomislav bio knez (dux) 914., što je jedini potpuno pouzdan podatak o njemu. Ostali podatci potječu iz nepotpuno pouzdanih i u historiografiji različito tumačenih izvora. Na temelju djela Historia Salonitana maior (kraj XV – početak XVI. st.), koje sadržava bilješke o splitskim crkvenim saborima 925. i 928. te prijepise tom prigodom upućenih pisama papa Ivana X. i Lava VI. – od kojih je jedno naslovljeno »dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata« – zaključuje se da je Tomislav bio prvi hrvatski vladar koji se koristio naslovom kralja (rex). Split kao mjesto održavanja sabora, kao i političke okolnosti koje su omogućile rješavanje crkvenih pitanja priobalja i unutrašnjosti te konačno određivanje komu će od biskupa pripasti metropolitanska čast nad cijelim prostorom, podloga su za tumačenje da je Tomislav vladao nad dalmatinskim gradovima i otocima – moguće uz blagoslov istočnorimskih careva i naslov konzula, odnosno dužnost upravitelja bizantske Dalmacije – o čemu, međutim, u historiografiji ne postoji konsenzus. Budući da se Tomislav spominje samo u svezi s prvim saborom, ne zna se je li pribivao i drugomu, na kojem je bila ukinuta Ninska biskupija, odnosno je li tada još uopće bio živ. Priroda odnosa Tomislava i zahumskoga kneza (dux) Mihajla Viševića, čiji se spomen u kontekstu splitskog sabora i razlika u titulama mogu tumačiti kao znak podložništva Tomislavu, ostaje nejasna; nije poznato je li zahumski knez bio i formalno podređen hrvatskom kralju ili papinsko tituliranje odražava tek razliku u njihovu ugledu i političkoj samostalnosti. Djelo poznato kao »hrvatska redakcija« Ljetopisa Popa Dukljanina (Kraljevstvo Slavena; XIV–XVI. st.) uopće ne spominje Tomislava, ali ga sam Ljetopis (XII–XIII. st.) navodi kao »hrabra mladića i snažna ratnika« koji je, vladajući 13 godina, uspješno ratovao protiv Ugra. Iako je podatak nepouzdan zbog potpuno izmišljene vladarske genealogije i niza nepoznanica vezanih uz nastanak djela, ne može se isključiti da je do sukoba s Ugrima, osobito u kontekstu njihovih upada u susjedne zemlje u to doba, doista i došlo. Mletački kroničar Andrea Dandolo u XIV. st., naprotiv, bilježi uspješne ugarske provale u Hrvatsku 914. i 921. Bizantski izvori uopće ne spominju Tomislava, ali govore o velikoj pobjedi Hrvata nad Bugarima koje je vodio vojskovođa Alogobotur (a prema nekim čitanjima zapravo car Simeon) u doba kada je Tomislav još mogao biti živ (927). Mir s Bugarima vjerojatno je bio sklopljen tek za vladavine Trpimira II., Tomislavova nasljednika. Konstantin VII. Porfirogenet u djelu O upravljanju carstvom (X. st.) opisuje veliku vojnu snagu Hrvatske, ali među onodobnim hrvatskim vladarima – koje naziva arhontima, a ne kraljevima – ne spominje Tomislava, nego samo njegove nasljednike. Odsutnost Tomislava iz bizantskih, ali i općenito stranih vrela izazivala je mnogobrojne polemike, a u dijelu je historiografije iskorištena i kao argument za relativizaciju njegova povijesnog postojanja.
Ivan Lučić-Lucius (XVII. st.) odbacivao je podatke iz Historia Salonitana maior kao falsifikat te je, prihvativši Tomin navod u originalu salonitanske povijesti, Tomislava držao knezom, a prvim hrvatskim okrunjenim kraljem smatrao Stjepana Držislava. Vjerodostojnost spisa branio je pak Daniele Farlati (XVIII. st.), čije je stajalište šire prihvaćeno tek sredinom XIX. st. Tako je njemački povjesničar Max Büdinger 1858. Tomislava označio kao prvoga hrvatskog kralja, što je Franjo Rački, u romantičarskom duhu, nadogradio pretpostavkom o krunidbi 925. nakon pobjeda nad Ugrima i Bugarima. Ivan Kukuljević Sakcinski daljnjim je slobodnim tumačenjem podataka iz Ljetopisa Popa Dukljanina o saboru u »ravnici Dalme« (in planitie Dalmae) u doba Svetopeleka ili Svetopelega (u »hrvatskoj redakciji« Budimira), poistovjetivši Tomislava s legendarnim vladarom, postavio tezu o krunidbi na Duvanjskom polju posredovanjem papinih legata koja je, premda su je već 1925. osporili Ferdo Šišić i dio tadašnje historiografije, dugo prevladavala, da bi ipak postupno do danas bila u potpunosti odbačena. U svjetlu šireg europskog konteksta vladarskih titulacija ranoga srednjeg vijeka te spoznaja da saski benediktinac Gottschalk već Trpimira časti kraljevskim naslovom (rex Sclavorum), novija je historiografija u papinskom tituliranju Tomislava kao rex sklona vidjeti odraz rasta moći hrvatske države, kao i prestiža te političke neovisnosti ondašnjih vladara, ostavljajući ipak upitnim je li uopće i na koji način te čijim posredovanjem došlo do krunidbe. Opseg hrvatske države za Tomislavove vladavine, koji je starija historiografija protezala sve do Drave, Dunava i Drine te južno do Dubrovnika, u novijim je tumačenjima – zbog nedostatka pouzdanih izvora o vlasti nad Bosnom, Gornjom Dalmacijom i većim dijelom savsko-dravskog međurječja – uglavnom ograničen na područje srednjovjekovne Hrvatske i Donje Dalmacije, s mogućim utjecajem u jugozapadnom dijelu međurječja, osobito oko Siska.
U okviru ilirske, odnosno jugoslavenske, ideologije XIX. i XX. st. Tomislavova pobjeda nad Bugarima i pomaganje srpskom knezu Zahariji mitologizirani su kao nagovještaj jedinstvene države Hrvata i Srba, odnosno Južnih Slavena općenito. Istodobno je njegov lik također simbolizirao težnju prema sjedinjenju Hrvatske i Dalmacije u razdoblju Habsburške Monarhije, a u pojedinim je krugovima postao i simbolom političkoga programa obnove hrvatske samostalnosti izdvajanjem iz habsburške, odnosno nakon 1918. jugoslavenske države. Onodobni hrvatski povjesničari većinom su prihvatili mišljenje o krunidbi 925., pa je 1925. bila organizirana velika proslava tisućite obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, tijekom koje je lik Tomislava kao prvoga hrvatskog kralja, okrunjenoga na Duvanjskom polju, u potpunosti afirmiran u narodnoj svijesti. U mnogim su mjestima s hrvatskim stanovništvom bile postavljene spomen-ploče, a u zagrebačkom parku Maksimiru podignuta je mogila od zemlje donesene iz svih hrvatskih krajeva. Odluka o podizanju spomenika u Zagrebu, rada Roberta Frangeša-Mihanovića (dovršen 1935), nije bila provedena sve do 1947. Rođenje sina kralja Aleksandra Karađorđevića, nazvanoga po hrvatskom vladaru, omogućilo je da se 1928. ispuni dugogodišnja želja lokalnog stanovništva za preimenovanjem Duvna u Tomislavgrad. Status Tomislava kao prvog okrunjenoga hrvatskog kralja održao se unatoč kasnijim kritičkim osvrtima na historiografska tumačenja XIX. st., što je pridonijelo odluci da se 2025. ponovno organizira proslava obljetnice Kraljevstva. Podignuta su još dva spomenika, 1997. u Tomislavgradu (rad Vinka Bagarića) i 1998. u Čapljini (rad Petra Barišića), a Tomislavov lik čest je slikarski motiv npr. na slikama krunidbe Otona Ivekovića (1905) i Josipa Horvata Međimurca (1938) koji je 1941. naslikao i Tomislava na prijestolju, te splitskoga sabora Mate Celestina Medovića (1897), obrađivan je i u književnosti (npr. roman Prvi kralj Vladimira Deželića starijega 1903., pjesma Tomislav Vladimira Nazora 1904., drame Tomislav prvi kralj Hrvata Stjepana Miletića 1902. i Tomislav Tita Strozzija, 1944 ) te glazbenim djelima (npr. oratorij Anno Domini 925. Kralj Tomislav Mateja Meštrovića, 2025). Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom, kao najviše odlikovanje Republike Hrvatske, uveden je 1992., Tomislavov se lik prema spomeniku Frangeša-Mihanovića 1994–2022. nalazio na reversu novčanice od 1000 hrvatskih kuna, a prema njemu je u Hrvatskoj nazvano gotovo 300 ulica, trgova i šetališta.
