Basquiat (franc. izgovor [baskja']), Jean-Michel, američki slikar portorikanskog i haićanskoga podrijetla (New York, 22. XII. 1960 – New York, 12. VIII. 1988). Zbog obiteljskih razmirica 1977. je okončao školovanje i napustio roditeljski dom te živio na newyorškim ulicama. Sudjelujući u stvaranju ranoga hip hop pokreta, s prijateljem Alom Díazom oslikavao je vlakove podzemne željeznice i zidove oko četvrti Soho i East Village zagonetnim satiričnim epigramima (zajednički su se potpisivali kao SAMO©). Vrlo brzo zapažen, 1980. izlagao je na skupnoj izložbi »The Times Square Show«, postavši zvijezdom newyorške i svjetske likovne scene.
Stvorio je opus snažnoga, sirovog ekspresionističkog naboja, zasnovan na umjetnosti grafita, gestualnoj inačici apstraktnog ekspresionizma i elementima pop-arta. Slikao je intenzivnim, vibrantnim bojama i potezima te oblikovao kolaže na velikim platnima i »slučajnim« predmetima i površinama, prekrivajući ih šiframa (slova, riječi, brojevi, piktogrami, logotipi, simboli, dijagrami), sustavom osobnih i prisvojenih znakova i likova (Cadilac Moon, 1981., Vijeće eksperata i Jednako Pi, 1982., Pegasus, 1987). Koristeći se španjolskim jezikom (Bez naslova/Pollo Frito, 1982., Sabado por la Noche, 1984), isticao je svoju multietničku baštinu, često se igrajući riječima kao u naslovu slike La Hara (1981), kojim je aludirao na žargonski izraz za policiju (la jara) i irsko prezime (O’Hara).
Osebujnim spojem slike i teksta unio je u likovnu umjetnost svježinu i uzbudljivost urbanoga newyorškoga života, slobodno miješajući reference »visoke umjetnosti« i popularne kulture (Kvalitetno meso, 1982., Odgonetni mi to, Batmanu, 1987), a podjednako nadahnut motivima i simbolima iz afričke, karipske, aztečke i latinskoameričke kulture, prisvajao ih je, poput amblematske glave/lubanje (Bez naslova/Dvije glave na zlatnom, 1982., Duhan, 1984), inspirirane afričkim maskama i haićanskim vuduom (Crvena lubanja i Krivnja zlatnih zuba, 1982., Despues de un Puno, 1987).
Dok se u većini radova bavio osobnim egzistencijalnim iskustvima i tjeskobama, pogotovo u visokostiliziranim autoportretima i figuracijama (Filistejci i serija Proroci, 1982., Fleksibilan, 1984), gradeći estetiku oko oštećenoga, nepotpunoga, »rastrganog« tijela, u dijelu je opusa slavio crnačku kulturu i povijest, otkrivajući njezinu složenost i proturječnosti. Uz portrete istaknutih Afroamerikanaca, najčešće sportaša (Poznati crni sportaši, 1981., Sugar Ray Robinson i Cassius Clay, 1982) i glazbenika, posebice Charlieja Parkera i drugih istaknutih jazz-glazbenika (Charles I., 1982., Puhači, 1983., Max Roach, 1984., Kralj Zulu, 1986), koje je prikazivao kao heroje ili svece, nadahnut afroameričkom poviješću, ali i svakodnevicom te svojim iskustvima u crnačkoj zajednici (Ironija crnog policajca, 1981., Aukcija robova, 1982., Neotkriveni genij delte Mississippija i Bez naslova/Povijest crnaca, 1983., Jim Crow, 1986), slikao je i angažirana djela, društvene komentare poput Smrti Michaela Stewarta (1983) i Stvoreni jednakima (1984), kojima je upozoravao na brutalnost policije, rasizam i segregaciju.
Povremeno je surađivao s Andyjem Warholom (Olimpijske igre, 1984., Taxi, 45th/Broadway, 1984–85., Zenith, 1985), kojega je više puta portretirao (Smeđe mrlje/portret Andyja Warhola kao banane, 1984), kao i druge umjetnike grafitere (Hollywoodski Afrikanci, 1983., Muzej Whitney; Toxic i ERO, 1984).
Njegova je umjetnost predstavljana u velikim galerijama u New Yorku i Europi te je još za života samostalno izlagao na više kontinenata (1982. u Zürichu i Modeni, 1983. i 1986. u Los Angelesu, 1986. u Salzburgu, Abidjanu, Hannoveru, 1987. u Parizu, Tokiju, New Yorku, 1988. Düsseldorfu), a kao najmlađi umjetnik sudjelovao je na documenti u Kasselu 1982. i na Whitney Biennialu u New Yorku 1983. Muzej američke umjetnosti Whitney priredio mu je retrospektivu 1992.
Mit o njegovu životu i djelu, obilježenima pritiscima brzo stečene slave i uspjeha te preranom smrću crnoga umjetnika, izgubljenoga u eksploatatorskoj naravi umjetničke industrije kojom dominiraju bijelci, aktualan je još uvijek. O njemu je snimljen biografski film Basquiat (1996., Julian Schnabel), a njegova se slika Bez naslova (1982) smatra jednom od najskuplje prodanih (aukcija Sotheby’sa 2017).
