tipologija (tipo- + -logija).
1. Dio znanstvene discipline koji predmete i pojave nekoga istovrsnog područja dijeli po tipu, tj. po srodnosti u kompleksima karakteristika.
2. U biologiji, grana koja proučava glavne tipove na koje se mogu razvrstati jedinke iste vrste; proučavanje i klasifikacija različitih tipova nekoga roda. Pretpostavka je tipologije da određeni broj jedinki unutar vrste pokazuje međusobnu srodnost u okviru određenih karakteristika te da tvore skupinu koja se razlikuje od drugih skupina, jedinke kojih su povezane drugačijim skupom karakteristika.
3. U psihologiji, pokušaj klasificiranja ljudi u različite tipove. Jedna od najstarijih tipologija temelji se na Hipokratovoj pretpostavci o postojanju četiriju tjelesnih tekućina (krv, sluz, crna i žuta žuč); ovisno o tom koja od tjelesnih tekućina u organizmu pojedinca prevladava, razlikuju se četiri vrste temperamenta: sangvinik, flegmatik, melankolik i kolerik. C. G. Jung ljude je prema temperamentu dijelio u introvertirane i ekstravertirane. Poznate su tipologije E. Kretschmera i W. Sheldona, koji pojedine osobine ličnosti povezuju s određenim karakteristikama tjelesne konstitucije. Osnovni je nedostatak svih tipologija to da tipovi predstavljaju ekstremne slučajeve koji se najrjeđe pojavljuju. Osobine ličnosti uglavnom se distribuiraju u obliku normalne distribucije, pa se stoga u suvremenoj psihologiji promatraju kao kontinuirane dimenzije.
4. U tradicionalnoj povijesti književnosti način razvrstavanja književnih fenomena na osnovi analogija. U tom se smislu govori o dodirima i utjecajima među različitim književnostima u analognim društvenim situacijama ili procesima. Tipologija može biti zasnovana i na psihološkoj situaciji književnika: pisci u sličnim psihološkim situacijama stvaraju slična književna djela. Postoje i tipologije književnosti po književnim rodovima i vrstama.