Taškent [~ke'nt] (ruski Ташкент) ili Toshkent (uzbečki), glavni grad Uzbekistana i istoimene pokrajine; 2 309 300 st. (2012). Leži u sjeveroistočnom dijelu zemlje, na visini od 440 do 480 m, u dolini rijeke Čirčik (porječje Sir-Darje). Do 1865. gradski prostor bio je ograničen na staru, zidinama omeđenu i nepravilno građenu jezgru s približno 70 000 st.; planski izgrađen novi dio grada s prostranim zelenim površinama podignut je istočno od staroga Taškenta. Nakon jakoga potresa 1966. obnovljen je i proširen; od 1977. ima podzemnu željeznicu. Taškent je glavno gospodarsko (ostvaruje 20% BDP-a zemlje), kulturno i prometno središte zemlje, među najvećima u srednjoj Aziji. Razvoj industrije započeo je 1920-ih i 1930-ih, a osobito je bio jak od II. svjetskog rata (preseljenje industrije iz europskog dijela Rusije). Jaka je strojogradnja (traktori, industrijski strojevi), elektrotehnička, elektronička, kemijska, farmaceutska industrija, proizvodnja automobila, svile, pamuka, tekstilnih i prehrambenih proizvoda (ulje, riža). Među sveučilištima i mnogim drugim visokoškolskim ustanovama ističu se Nacionalno uzbekistansko sveučilište (osnovano 1918) i Taškentsko državno ekonomsko sveučilište (osnovano 1931); Akademija znanosti Uzbekistana (osnovana 1943), velik broj znanstvenoistraživačkih instituta. Mnogobrojne muzejsko-galerijske ustanove: Povijesni muzej naroda Uzbekistana, Prirodoslovni muzej, Muzej lijepih umjetnosti, Muzej Timurida. U starom dijelu grada sačuvani su spomenici islamske arhitekture: medrese Kukeldaš (XVI. st.) i Barak-hanova (XVI. st.), džamije i mauzoleji (Kafol Šošijev, Zangi Otov i dr.) iz XV. i XVI. st. Oko 20 km sjeverno od Taškenta nalaze se termalni izvori (57 °C) s lječilištem. Međunarodna zračna luka. – Područje današnjega grada bilo je naseljeno već u prapovijesti. U kineskim izvorima spominje se od II. do I. st. pr. Kr. pod imenom Ju-ni, a u prvim stoljećima spominjao se pod nazivom Čač (arapski Šaš), potom Bikent (perzijski naziv) te od XI. st. Taš-kent (turski: kameni grad). Bio je pod vlašću Turskoga Kanata (VI–VII. st.), Arapa (VII–VIII. st.), Taharida, Samanida (IX–X. st.) i turkijskih Karahanida sve do 1214., kada ga je osvojio i opljačkao horezmski šah Muhamed II. Ala ad-din. Oko 1219. ušao je u sastav Mongolskoga Carstva, a potkraj XIII. st. Čagatajeva Kanata, u sastavu kojega je ostao do 1370-ih, kada ga je osvojio Timur. Pod vlašću njegovih potomaka Timurida bio je sve do sredine XV. st., kada je pao pod vlast uzbečkih kanova. Zbog povoljna strateškoga smještaja za nj su se tijekom XVII. i XVIII. st. borili uzbečki, buharski i kazaški kanovi. Godine 1809. ušao je u sastav Kokandskoga Kanata, a 1847. stekao ograničenu autonomiju. Otkako je 1865. bio pripojen Rusiji, 1867. postao je sjedištem turkestanskoga generalgubernatora. Od 1918. do 1924. bio je glavni grad Turkestanske Autonomne Sovjetske Socijalističke Republike, od 1930. glavni grad Uzbečke Sovjetske Socijalističke Republike, od 1991. neovisnog Uzbekistana.
