tajga (rus. tajgá: gusta, vlažna šuma, iz altajskoga taiga: stjenovito gorje), prvotno, u užem smislu, ruski naziv za sibirske četinjačke šume, prihvaćen u znanosti, u širem smislu, za sve četinjarske eurosibirske i sjevernoameričke borealne šume. Tajga je jedan od makroekosustava (→ biom), tj. skup biocenoza slične fizionomije i ekoloških prilika. To je najhladnija šumska zona Sjeverne polutke. Eurosibirska tajga pokriva oko 7 milijuna km² i najveće je cjelovito šumsko područje. Na sjeveru graniči s tundrom, a na jugu s listopadnim šumama umjerene klimatske zone, odnosno jednim dijelom (u Mongoliji) s područjem stepa.
S južne strane tajga počinje ondje gdje je klima za listopadnu šumu ograničavajući čimbenik, tj. ljeta su kratka, a prosječna dnevna temperatura viša od 10 °C traje kraće od 120 dana, dok je hladni dio godine dulji od 6 mjeseci. Sjeverna granica leži ondje gdje prosječna dnevna temperatura od 10 °C traje jedva 30 dana, a hladno razdoblje oko 8 mjeseci. Sjevernije u arktičkom području prostire se još samo → tundra. Klima golemoga područja tajga nije, međutim, u svim dijelovima jednaka, pa se u okviru navedenih značajki mogu razlikovati hladna oceanska, s razmjerno manjim tamperaturnim amplitudama i većom količinom oborina, i hladna kontinentalna klima, s vrlo velikim temperaturnim amplitudama i malom količinom oborina. U sjevernim područjima sibirske tajge tlo je duboko trajno zamrznuto (→ permafrost), a samo se površinski sloj, nerijetko tanji od metra, odledi u najtoplijem dijelu godine. Šume tajge u cjelini čini samo nekoliko rodova drveća s malim brojem vrsta četinjača, rijetko s ponekim bjelogoričnim drvetom, npr. brezom (Betula) ili trepetljikom (Populus tremula). To su uglavnom smreka (Picea), jela (Abies), bor (Pinus) i ariš (Larix) te (u Kanadi) još čuga (Tsuga). S obzirom na gustoću krošanja i propusnost svjetla do tla razlikuju se tamne i svijetle tajge.
U tamnim tajgama prevladava, a nerijetko je i jedino drvo smreka, i to na europskom sjeveru obična smreka (Picea abies), na sjeveroistoku Europe i u Sibiru sibirska smreka (P. obovata), a pridružuju joj se sibirska jela (Abies sibirica) i sibirski bor (Pinus cembra ssp. sibirica). U sjevernoameričkim tamnim tajgama, koje zauzimaju goleme površine u Kanadi, značajne su bijela ili kanadska smreka (Picea glauca, P. canadensis, P. alba), crna smreka (P. mariana, P. nigra) i sitkanska smreka (P. sitchensis), te balzamska jela (Abies balsamea), a u nekima kanadska čuga (Tsuga canadensis).
Dok su tamne tajge vazdazelene, svijetle tajge mogu se razlučiti u vazdazelene i listopadne. Za eurosibirske svijetle vazdazelene tajge značajno je drvo obični bor (Pinus sylvestris), vrsta s vrlo širokom ekološkom amplitudom. Nakon požara smrekovih šuma, kao heliofilna pionirska biljka, bor se širi i na prvotna staništa smreke, a nastava čak i cretna staništa gdje raste vrlo sporo, pa stogodišnji bor na cretu u području tajga ostaje patuljasto drvo visoko ne više od dva metra. U sjevernoameričkim vazdazelenim svijetlim tajgama raste Banksov bor (Pinus banksiana) koji, u odnosu na tamne tajge, ima manju važnost nego što ju ima obični bor u eurosibirskom području. Svijetle listopadne tajge zauzimaju u Sibiru površine od približno 2,5 milijuna km². U zapadnom Sibiru raste u tim šumama sibirski ariš (Larix sibirica), a u istočnom Sibiru Gmelinov ili dahurijski ariš (L. gmelini, L. dahurica), koji gradi prevladavajuće šume u najhladnijim područjima istočno od rijeke Jenisej. Podnosi ekstremno niske temperature u području u kojem je tlo stalno zaleđeno, a samo se površinski sloj debljine 30 cm odledi ljeti. Na takvu staništu i u takvoj klimi dahurijski ariš može uspijevati jer ima sustav plitkoga korijenja, a u hladnom je razdoblju bez iglica. U Kanadi u takvim šumama raste američki ariš (L. laricina, L. americana).
Dok su tajge u sloju drveća vrstama veoma siromašne, u prizemnom sloju raste više vrsta grmolikih i zeljastih cvjetnjača, premda ih je manje nego u listopadnim šumama južnih područjâ, a osobito su zastupljene mnogobrojne mahovine i lišajevi.
