šah

šah (perz. šāh: vladar, kralj, car), jedna od najstarijih i najraširenijih igara na ploči.

Pravila igre

Šah se igra na šahovskoj ploči (šahovnici) s osam redova (brojčanih oznaka 1 do 8) i osam stupaca (slovnih oznaka a do h) tako da svako od 64 polja ima jedinstvenu oznaku, npr. a1, a2. U početnoj poziciji na šahovnici je 16 bijelih i 16 crnih figura – po jedan kralj i dama, po 2 topa, lovca i skakača te 8 pješaka (pijuna). Kralj se kreće po jedno polje na sve strane. Top se kreće ravno, linijski (naprijed, natrag, desno, lijevo) po jedno ili više polja. Lovci se kreću dijagonalno (naprijed, natrag, lijevo, desno), jedan po bijelim, drugi po crnim poljima. Dama je najjača figura, objedinjuje hod topa i lovca. Skakač je jedina figura koja može preskakati figure, svoje i protivničke. Kreće se u obliku slova L i to 3 polja (ravno, naprijed, natrag, desno, lijevo) te doskoči na 4. polje koje s 3. poljem graniči pod kutom od 90°. Pješaka se s polaznoga polja može povući naprijed za jedno ili dva polja. Od četvrtoga polja dalje vuče ga se samo po jedno polje. Kada stigne na posljednje polje svojega reda, pretvara se (promovira), po želji samog igrača, u neku od jačih figura, osim kralja. Rohada (mala, velika) potez je u kojem se vuku dvije figure (kralj, top – obveza je prvo vući kralja). Poseban potez en passant (u prolasku) nastaje kada se pješaka s početnoga polja povuče za dva polja, a njemu na dolaznom polju lijevo ili desno stoji protivnički pješak. Protivnik može uzeti povučenoga pješaka, ali ne mora. U šahovskoj partiji prvi potez vuče šahist s bijelim figurama. Partija završava pobjedom jednoga od šahista ili neodlučeno (→ remi). Pobjeđuje se davanjem mata, predajom protivnika u izgubljenoj poziciji, padom zastavice na satu ili sučevom kontumacijom (sudačka odluka o gubitku partije zbog povrjede pravila igre, turnirskoga propisa i sl.). Službene partije igraju se sa šahovskim satom, a potezi se bilježe (notiraju) na posebne tablične obrasce. Sve protivničke figure, osim kralja, mogu se uzeti nekom figurom. Pojam šah znači da je kralj pod udarom djelovanja neke protivničke figure i da igrač mora povući potez kojim će se obraniti od šaha, a ako takva poteza nema, onda je mat. Trajanje partija ograničeno je. Na važnijim natjecanjima igra se tzv. olimpijsko vrijeme (90 min po igraču), plus bonus (30 min) i 30 s po svakom povučenom potezu. Korištenje vremena obojice šahista prati digitalni sat koji je obvezni rekvizit natjecanja. Najčešće se turniri igraju u 9 ili 11 kola za koja računalni program protivnike sparuje na tzv. švicarski način (švicarac): nakon svakoga kola sparuje protivnike podjednakoga bodovnog učinka. Kada je sudionika malen broj, svaki igra sa svakim (tzv. Berger sustav). U simultankama jači šahisti istodobno igraju protiv više slabijih protivnika. Šahovski strojevi razvijaju se od XVIII. st., a suvremeni šahovski računalni programi mogu nadigrati i najjače svj. šahiste. U problemskom šahu rješavaju se matne zadaće (u 2 ili više poteza), studije i zadaće vilinjega (vilinskog) šaha.

Povijest

Prva je igra na dasci sa šahovskim elementima čaturanga, koja se u Indiji oko 600. razvila iz aštapade, igre na ploči s 8 × 8 polja. Igrala su ju četiri igrača, svaki s po 8 figura (predvodnik, slon, konj, bojna kola, 4 vojnika pješaka). Kockom se određivalo tko vuče potez. Svrha igre bila je uništiti sve protivničke figure. Iz te igre u Perziji je nastao čatrang, koji igraju 2 protivnika. Glavnu figuru nazivali su šah (kralj), a uveli su i novu figuru pod imenom farzin (savjetnik). Svrha je igre matiranje protivničkoga kralja. Od VIII. do X. st. Arapi su ju pod imenom šatrandž prenijeli u Europu. Kralj, top i skakač kretali su se kao i danas. Pješak se kretao po jedno polje naprijed, a uzimao jedno polje u koso. Slon se kretao u koso, s 1. na 3. polje, a mogao je preskakati figuru na 2. međupolju. Arapski firzan (dama) kretao se po polju u koso. Igra se ubrzala nakon 1497. kada je Juan Ramírez de Lucena izdao knjigu u kojoj se dama i lovac vuku kao danas. Potez uzimanja pješaka en passant prihvaćen je potkraj XIX. st. Španj. šahist Ruy López de Segura 1561. spominje današnju rohadu. Najjači šahisti svojega doba bili su Francuzi François André Danican, poznat kao Philidor (1726–95), i L. Ch. M. de La Bourdonnais (1795–1840) te Amerikanac Paul Morphy (1837–84) koji je 1858. pobjeđivao najbolje eur. šahiste. Sat za ograničavanje trajanja razmišljanja u partiji uveden je 1883.

Svjetska šahovska federacija FIDE (Fédération internationale des échecs) osnovana je 20. VII. 1924. u Parizu. FIDE je potaknula održavanje prve šahovske olimpijade 1927. u Londonu, od 1948. preuzima i svj. prvenstva, a od 1950. dodjeljuje titule velemajstor i međunar. majstor. Prijedlog nomenklature šahovskih otvaranja 1971. objavio je hrv. šahist Braslav Rabar razvrstavši ih u 3 skupine: D (koja počinju s 1. d4), E (1. e4) i R (razna; koja počinju drugim potezima: 1. c4; 1. f4; 1. Sf3 itd.). Nakon 1980. nomenklatura je proširena na 5 slova (A, B, C, D, E). Tada se tragalo i za brojčanim iskazom snage pojedinca. FIDE je 1970. prihvatila sustav izračuna (rating system) koji je razradio amer. fizičar Arpad Emrick Elo (1903–92). Elo-rejting postaje gl. kriterij pri ispunjavanju normi za stjecanje titula, kategorija. Za jačinu kategorije određen je brojčani izraz – za početnike 1600 bodova, za igrače IV. kategorije 1700, III. kategorije 1800, II. kategorije 1900, I. kategorije 2000, za majstorske kandidate 2100, nacionalne majstore 2250 (ili 2200), majstore FIDE 2300, međunar. majstore 2400 i velemajstore 2500.

Svjetski prvaci

Dosadašnji prvaci bili su W. Steinitz (prvak 1886–94), E. Lasker (1894–1921), J. R. Capablanca (1921–27), A. Aljehin (1927–35; 1937–46), M. Euwe (1935–37), M. Botvinik (1948–57; 1958–60; 1961–63), V. Smislov (1957–58), M. Talj (1960–61), T. Petrosjan (1963–69), B. Spaski (1969–72), R. Fischer (1972–75), A. Karpov (1975–85; 1993–99), G. Kasparov (1985–93), Aleksandr Halifman (1999–2000), Viswanathan Anand (2000–02; 2007–13), Ruslan Ponomarjov (2002–04), Rustam Kasimdžanov (2004–05), Veselin Topalov (2005–06), Vladimir Kramnik (2006–07), Magnus Carlsen (od 2013). Svj. prvake imala je i 1993. osnovana međunar. šahovska udruga Professional Chess Association (PCA): Kasparov (1993–2000) i Kramnik (2000–06). Od 1998. svj. prvenstvo igra se po kup (teniskoj) formuli. FIDE je 2006. ujedinila titulu svj. prvaka mečom između svojega prvaka Topalova i prvaka PCA Kramnika.

Dosadašnje prvakinje bile su V. Menčik-Stevenson (1927–44), Ljudmila Rudenko (1950–53), Jelisaveta Bikova (1953–56; 1958–62), Olga Rubcova (1956–58), N. Gaprindašvili (1962–78), Maja Čiburdanidze (1978–91), Xie Jun (1991–96; 1999–2001), Susan (Zsuzsa) Polgár (1996–99), Zhu Chen (2001–04), Antoaneta Stefanova (2004–06), Xu Yuhua (2006–08), Aleksandra Kostenjuk (2008–10), Yifan Hou (2010–12; 2013–15; 2016–17), Anna Ušenina (2012–13), Marija Muzičuk (2015–16), Tan Zhongyi (2017–18), Ju Wenjun (od 2018).

Juniori igraju na svj. prvenstvima od 1951. Od hrv. juniora svj. prvaci bili su Bojan Kurajica (1965), Ognjen Cvitan (1981) i Hrvoje Stević (1995). FIDE je uvela prvenstva za kadetske i juniorske uzraste s naznakom godina i slovima B (boys – dječaci) i G (girls – djevojke): B-10, B-12, B-14, B-16, B-18, B-20; isto i s G-10 itd. Od hrv. šahistica Lara Stock bila je svj. prvakinja u skupini G-10.

Šah u Europi

Europska šahovska unija (European Chess Union; ECU) osnovana je 1998; prethodno je postojala Europska šahovska zona kao operativno tijelo FIDE.

Dosadašnji eur. prvaci bili su Pavel Tregubov (2000), Emil Sutovsky (2001), Bartłomiej Macieja (2002), Zurab Azmaiparašvili (2003), Vasilij Ivančuk (2004), Liviu-Dieter Nisipeanu (2005), hrv. velemajstor Zdenko Kožul (2006), Vladislav Tkačijev (2007).

Eur. prvakinje bile su N. Gaprindašvili (1969., 1970), Nana Aleksandrija (1971), Zsuzsa Veröci (1972), Ala Kušnir (1973), Natalija Žukova (2000), Almira Skripčenko (2001), Antoaneta Stefanova (2002), Pia Cramling (2003), Aleksandra Kostenjuk (2004), Katarina Lahno (2005), Ekaterina Atalik (2006), Tatjana Kosinceva (2007).

U Kupu europskih prvaka 1996. šahovski klub Borovo–Vukovar ’91 bio je eur. doprvak. Na svj. prvenstvu nac. momčadi (Luzern, 1997) hrv. izabranici zauzeli su 6. mjesto od 10 ekipa. U klupskom Kupu europskih prvaka za žene (Rijeka, 1997) Kastav je osvojio 2. mjesto. M. Palac osvojio je 3 medalje kao momčadski igrač: dvije zlatne (Pula, 1997., i Göteborg, 2005) i jednu brončanu (Batumi, 1999). Srednjoeuropski kup 1998. osvojila je hrv. nacionalna vrsta u sastavu: B. Lalić, R. Zelčić, V. Kovačević, J. Nikolac i D. Rogić. Na eur. prvenstvu u ubrzanom šahu (Cannes, 2006) R. Zelčić bio je prvak. Na eur. prvenstvu nac. momčadi 2007. hrv. juniori (Ivan Šarić, Saša Martinović, Zvonimir Iveković, Julijan Plenča) osvojili su 3. mjesto.

Šah u Hrvatskoj

Prema legendi koju je 1880. zapisao Vjekoslav Klaić, hrv. kralj (969–997) Stjepan Držislav oslobodio se sužanjstva pobijedivši u tri partije mlet. dužda Petra II. Orseola i za svoj znak uzeo šahovsku ploču. Najstariji hrv. trag o šahu nalazi se u imovinskom popisu Mihovila (u. 1385. u Zadru), trgovca suknom, gdje je naveden stolić sa šahovskom garniturom. Šah se igrao na Pagu (1393), u Dubrovniku (1422. i 1434) i Splitu (1535). Engl. orijentalist Thomas Hyde u djelu O istočnjačkim igrama (De ludis orientalibus) 1694. piše o dopisnom šahiranju mletačkih i hrv. trgovaca (mercatores venetos et croatos). Barun F. Trenk prigodom napada na pruski tabor 1745. zauzeo je kraljev šator i kao ratni plijen osvojio šah od (slonove) kosti i stijeg pruskoga kralja Fridrika II. Velikog. U Karlovcu su 1844. bile objavljene prve matne zadaće. Gj. Pilar ostavio je svežanj šahovskih zapisa (1868–92) u kojima otkriva šahovski život u Zagrebu i svoje šahiranje u »Café de la Regence« (Pariz, 1869/70). Zagrebački šahovski klub održao je 1885. osnivačku skupštinu. Prvu početnicu u nastavcima Šah – opis i pravila objavio je 1893. Vjekoslav Rutzner u časopisu Pobratim. Prvu knjigu Šahovska abeceda napisao je I. Gross. U svojim knjigama Gross naziva figure kralj, dama, toranj, lovac, skakač; otud su za figure ostali inicijali: K, D, T, L, S. Na poticaj Zagrebačkoga šahovskoga kluba 1912. u Zagrebu je bila održana osnivačka skupština Hrvatskoga šahovskog saveza na kojoj su bili izaslanici i klubova iz Karlovca, Osijeka i Siska. U Zagrebu je 1925. pokrenut mjesečnik Šahovski glasnik; izlazi i danas. U Osijeku je 1925. Osječki šahovski klub u Gradskom vrtu pred publikom priredio partiju živoga šaha – figure su bile kostimirane gospođe i djeca. U zagrebačkom HNK-u je 1941. u večernjoj predstavi bila izvedena partija živoga šaha prema partiji koju je 1915. odigrao A. Aljehin. U Dubrovniku je 1950. odigrana IX. šahovska olimpijada, a hrv. šahist B. Rabar bio je najuspješniji igrač (9 bodova iz 10 partija). Na toj olimpijadi igralo se figurama koje je skicirao A. Maurović, a izradio drvotokar Vjekoslav Jakopović. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog praktičnosti (optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja te pogodnoga prstohvata). R. Fischer je oba svoja meča protiv Spaskog (1972., 1992) igrao s njima. Danas se izrađuju i u plastičnoj verziji. God. 1994. Ante Karačić izradio je metalne figure (cink) pod imenom Hrvatski povijesni šah. Figure su u njem kralj Tomislav, kraljica Jelena, kula Minčeta, hrv. sokol kao lovac, skakač s glavom alkarskoga konja, pješaci iz počasne straže hrv. predsjednika. Prvi primjerak darovan je svj. prvaku G. Kasparovu.

Na svj. prvenstvu slijepih šahista 1970. hrv. majstor Nikola Dragun osvojio je naslov doprvaka.

U članstvo FIDE Hrvatski šahovski savez primljen je 21. VI. 1992. za Olimpijade u Manili. Šahovska naklada utemeljena je 1945. i izdala je oko 200 šahovskih knjiga i brošura autora V. Vukovića, D. Marovića, Slavka Petrovića, Nenada Petrovića, Vatroslava Peteka, B. Rabara, Dubravka Timeta, Branka Pavlovića, Idriza Sušića, Zlatka Klementa, Tanje Belamarić, Vlatka Kovačevića, Jurja Nikolca i dr. Kronologiju hrv. šaha od 1385. do 1963. u 543 nastavka objavio je Slavko Peleh u Vjesniku (1994–2005).

Prvaci Jugoslavije bili su hrv. šahisti B. Rabar (1951), K. Hulak (1976) i I. Nemet (1979), 1–2. mjesto dijelili su M. Udovčić (1963), Srđan Maragunić (1977), M. Cebalo (1985) i Z. Kožul (1989., 1990), a 1–3. mjesto B. Rabar i A. Fuderer (1953). Vlasta Maček bila je prvakinja Jugoslavije 1980., a dijelila 1–2. mjesto 1973. te 1–3. mjesto 1978.

Pobjednici hrv. prvenstava: Mirko Jukić (1991), O. Cvitan (1992), D. Rogić (1993), Filip Ljubičić (1994), G. Dizdar (1995), R. Zelčić (1996., 1998., 2003), Milan Franić, Aleksander Delčev, M. Palac, Z. Klarić (1997), I. Žaja, N. Ferčec, Darko Feletar, Danijel Novak (1999), I. Žaja (2000), Ivica Armanda (2002), M. Palac (2004), K. Hulak (2005), Z. Kožul (2006).

Pobjednice hrv. prvenstava: Albina Paraminski (1991), V. Maček (1992., 1999), Mirjana Petek-Medić (1993., 1994., 1995., 1996., 1997., 2003., 2005., 2006), Zorica Puljek-Salai (1998), Mara Jelica (2002), Rajna Šargač (2004).

Problemski šah

U XIX. st. i do 1918. u svijetu su bili poznati hrv. problemisti Gjuro Szabo, I. Gross, Julije Jozefović, Nikola Vesin, Josip Plachutta. Svj. prvenstvo nac. momčadi 1947. osvojila je jugosl. reprezentacija u kojoj su bili isključivo zagrebački rješavači matnih zadaća (N. Petrović, Ante Labura, Branko Pavlović, B. Rabar, Marijan Dumić, Božidar Sakač, Zlatko Smrkić, Zvonimir Juginović, Đorđe Lasković, Zlatko Modor). U Zagrebu je 1951–80. izlazio časopis Problem koji je uređivao N. Petrović. Od 1959. Problem je postao glasilo FIDE za problemski šah. Petrovićeva je zasluga i pokretanje FIDE Albuma u kojem se sustavno objavljuju najbolje svj. matne zadaće. Petrović je 1974. imenovan počasnim članom FIDE. Velemajstorima problemskoga šaha proglašeni su 1975. N. Petrović i 1980. Hrvoje Bartolović. U razdoblju 1958–2000. u Hrvatskoj je održano više kongresa svj. problemista.