Swinburne [swi'nbə:n], Algernon Charles, engleski pjesnik, dramatičar i kritičar (London, 5. IV. 1837 – London, 10. IV. 1909). Godine 1860. napustio je studij u Oxfordu i objavio dvije drame u blank verseu, Kraljica Majka (The Queen Mother) i Rosamund. U hvaljenoj tragediji u stihu Atalanta u Kalidonu (Atalanta in Calydon, 1865) slijedio je dramske obrasce starogrčke tragedije, a tragedijom Chastelard (1865), koja s tragedijama Bothwell (1874) i Mary Stuart (1881) čini trilogiju o škotskoj kraljici Mariji, predstavio se kao vrstan poznavatelj tradicije elizabetanske i jakovljevske drame. Od ranije sklon kontroverzijama, u zbirci Pjesme i balade (Poems and Ballads, 1866) naglašenom senzualnošću i temom sadomazohizma skandalizirao je viktorijansku javnost. Osobnu pobunu protiv svih vrsta društvenih ograničenja (u zbirkama kojima izražava potporu G. Mazziniju, npr. Pjesma o Italiji – A Song of Italy, 1867., i Pjesme pred svanuće – Songs Before Sunrise, 1871) prikazuje kroz temu političke slobode. Iz stvaralačke faze nakon 1879., od kada je zbog zdravstvenih problema živio povučeno, u potpunosti posvećen književnom radu, izdvaja se dulja pjesma Tristram od Lyonessea (Tristram of Lyonesse, 1882), parafraza srednjovjekovne legende. Kao književni kritičar utjecao je na prevrjednovanje starijih engleskih dramatičara i W. Blakea, a najznačajnija su mu djela te vrste Eseji i studije (Essays and Studies, 1875) te monografije o W. Shakespeareu (1880), V. Hugou (1886) i B. Jonsonu (1889). Ponajviše se istaknuo kao vrstan poznavatelj stiha koji je preoblikovao englesku prozodiju i metar te pjesnik snažnih i izazovnih pjesničkih slika.
