Sudan (As-Sūdān; Republika Sudan/Ǧumhūriyyat as-Sūdān), država u sjeveroistočnome dijelu Afrike, između Libije (duljina granice 383 km) na sjeverozapadu, Egipta (1273 km) na sjeveru, Crvenoga mora na istoku, Etiopije (769 km) i Eritreje (605 km) na jugoistoku, Južnoga Sudana (2184 km) na jugu, Srednjoafričke Republike (175 km) na jugozapadu i Čada (1360 km) na zapadu; obuhvaća 1 844 797 km².
Prirodna obilježja
Središnji dio Sudana, od Vadi Halfe (Wādī Ḥalfā) na sjeveru do granice s Južnim Sudanom zauzima dolina Nila, gospodarska i populacijska jezgra zemlje. Istočno od doline Nila pruža se kamenita Nubijska pustinja ispresijecana mnogim vadijima. Od uske obalne nizine uz Crveno more (duljina obale 853 km) odijeljena je raščlanjenim Crvenomorskim gorjem s vrhuncima Uda (Ūdā, 2258 m), Hamajit (Ḥamā’iṭ, 2780 m) i dr. Nubijska pustinja i gorje građeni su od starih paleozojskih stijena i nubijskih pješčenjaka. Zapadno od doline Nila prostire se Kordofanski ravnjak (visine 300 do 1000 m), koji prema sjeveru prelazi u prostranu Libijsku pustinju (uglavnom šljunčanu), dok se prema zapadu izdiže u visoku zaravan Darfura s vulkanskim gorjem Marra (3042 m; najviši vrh Sudana).
Na jugu i jugozapadu Sudana vlada savanska klima, koja prema sjeveru postupno prelazi u pustinjsku. Temperatura najtoplijega mjeseca (srpanj) iznosi u Port Sudanu 34,4 °C, Kartumu 31,7 °C, na ravnjaku od 26 do 27 °C; najhladniji je mjesec siječanj s prosječnom temperaturom od 18 do 23 °C. Godišnja količina oborina iznosi oko 400 mm, a smanjuje se prema sjeveru (Port Sudan, 94 mm). Kišno razdoblje traje od lipnja do rujna u središnjem Sudanu, a od lipnja do studenoga na jugu zemlje. U najtoplijem dijelu godine česte su pješčane oluje (habub).
Najveća je i najvažnija rijeka Nil (ukupna dužina 6650 km). Nakon spajanja Bijeloga (Baḥr al-Abyaḍ) i Modroga (Baḥr al-Azraq) Nila kraj Kartuma teče prema sjeveru kao jedinstveni riječni tok. Jedini veći pritok je Atbara; u polupustinjskim i pustinjskim krajevima ima samo povremenih tokova (vadiji). U svrhu natapanja i dobivanja električne energije na Nilu je izgrađeno nekoliko brana (Sennar, Maravi, Gebel Aulija i dr.). Južni dio Sudana pokriva savana, u Nubijskoj pustinji rastu grmolike akacije, a Libijska je pustinja bez biljnoga pokrova.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2008. u Sudanu živi 30 894 000 st., a prema procjeni iz 2016. godine 39 598 700 st. S gustoćom naseljenosti od 21,5 st./km², ubraja se u rijetko naseljene afričke države (prosjek 37 st./km²). Najgušće je naseljen središnji dio Sudana uz Nil i metropolitansko područje Kartuma (333,5 st./km²) gdje na 15% površine živi više od polovice ukupne populacije zemlje; pustinjska područja na sjeveru i sjeverozapadu gotovo su nenaseljena (do 3 st./km²) . U etničkoj strukturi Sudana prevladavaju sudanski Arapi (70%), Nubijci (8,0%) obitavaju uz srednji Nil i rijeku Atbaru, kušitski Bedži (6,0%) u istočnome Sudanu, crnački narodi Furi (2,0%) u području Darfura, Nuba (3,0%) i Dinke (2,0%) na jugu Sudana i dr. (10,0%). Od 2013. u izbjegličkim logorima na području Kordofana i Darfura smještaj je pronašlo oko 477 000 izbjeglica iz Južnoga Sudana (prema službenim podatcima UNHCR-a za 2017). Po vjeroispovijesti najviše je muslimana sunita (97,0%), ostalo su kršćani (1,3%, katolici i anglikanci; žive u glavnome gradu i na jugu zemlje) i pripadnici različitih autohtonih religija (1,5%; na jugu). Porast stanovništva iznosi 2,2% (2010–15) i neznatno je niži od prirodnoga prirasta (2,49% ili 24,9‰, 2015). Natalitet je visok i iznosi 32,6‰ (2015; svjetski prosjek je 20,0‰), mortalitet od 7,7‰ odgovara svjetskomu prosjeku (8,0‰), a smrtnost dojenčadi smanjila se sa 74,7‰ (2009) na 47,6‰ (2015). Stanovništvo Sudana vrlo je mlado; u dobi je do 14 godina 39,5% st., od 15 do 64 godine 57,1% st., a u dobi od 65 i više godina samo 3,4% stanovništva (2015). Očekivano trajanje života iznosi 62,2 godine za muškarce, odnosno 65,3 godine za žene (2015). Ekonomski je aktivno 13 milijuna stanovnika (2016), od čega je nezaposleno 20,6%. U poljoprivredi i šumarstvu zaposleno je 49,6% stanovništva, a u rudarstvu, industriji, građevinarstvu i u uslužnim djelatnostima zajedno 50,4% (2012). Od mnogobrojnih javnih i privatnih sveučilišta najstarija su ona u Omdurmanu (Islamsko sveučilište, osnovano 1901), Kartumu (od 1956; osnovano 1902 kao koledž) i Vad Medaniju (osnovano 1975); službeni je jezik arapski, a govorni su engleski, kušitski (bedža) i nilosaharski (nubijski, furski i dr.) jezici. Nepismeno je čak 41,4% stanovništva starijega od 15 godina (2015). Glavni grad Kartum (Al-arṭūm; 2 682 431 st., 2012) s gradovima Omdurmanom (Umm Durmān; 2 805 396 st., 2012) i Sjevernim Kartumom (Al-arṭūm Baḥrī; 1 012 211 st., 2008) tvori metropolitansko područje Velikoga Kartuma (oko 6,5 milijuna st.). Ostali veći gradovi (2008): Nijala (Niyālā; 492 984 st.), Port Sudan (Būr Sūdān; 394 561 st.), El-Obeid (Al-Abyaḍ; 345 126 st.), Kassala (Kassalā; 298 529 st.), Vad Medani (Wad Madanī; 289 482 st.), Kadarif (Al-Qaḍārif; 269 395 st.), Fašer (Al-Fāšir; 217 827 st.); u gradovima živi 33,8% st. (2015).
Gospodarstvo
Ekonomske reforme pokrenute u drugoj polovici 1990-ih u suradnji s MMF-om davale su polovične rezultate zbog posljedica građanskoga rata i visokog investicijskog rizika. Razvoj su usporile i ograničene ekonomske sankcije koje je 1997. nametnuo SAD (sankcije su proširene 2006., a ukinute 2017). Nepovoljan gospodarski učinak imalo je i odcjepljenje Južnoga Sudana (2011), čime je Sudan izgubio više od 70% dotadašnje naftne proizvodnje (nafta i derivati imali su najveći udjel u izvozu). Porast cijena osnovnih životnih namirnica, uz visoku inflaciju (47%, 2012), uzrokovao je više socijalno motiviranih prosvjeda (od 2013). Udjel je siromašnoga stanovništva oko 36% (2016), a stopa nezaposlenosti 19,6% (2017). Gospodarski najaktivniji ostali su središnji dijelovi zemlje uz Nil, gdje živi najveći dio stanovništva i gdje se stvara većina BDP-a. Njegova vrijednost 2017. iznosila je 117,4 milijarde USD; BDP po stanovniku bio je oko 2900 USD. U sastavu BDP-a najveći je udjel uslužnoga sektora (57,8%), potom poljoprivrede (39,6%) te industrije (2,6%). U poljoprivrednoj ponudi prevladavaju pamuk, kokos, pšenica, šećerna trska, tapioka, mango, papaja, banane, sezam, krumpir, te stoka. Osim proizvodnje nafte i derivata, razvijena je tekstilna, prehrambena, kemijska industrija, te rudarstvo. Prirodna su bogatstva nafta, zlato, srebro, željezna ruda, bakar, krom, cink, hidroenergetski potencijali i dr. Sudan je među vodećim proizvođačima zlata u Africi (105 tona 2017). Vrijednost izvoza 2017. bila je 4,1 milijardu USD, a uvoza 8,2 milijarde USD. Većinu izvoza čini nafta i petrokemijski proizvodi, zlato, pamuk, arapska guma, sezam, šećer i meso. Glavninu uvoza čine strojevi i oprema, hrana, roba široke potrošnje, vozila, kemikalije, medicinska oprema i oružje. Vodeći su vanjskotrgovinski partneri Ujedinjeni Arapski Emirati (55,5% izvoza i 12,7% uvoza), Egipat (14,7% izvoza i 10,6% uvoza), te Saudijska Arabija (8,8% izvoza i 6% uvoza). Veličina javnoga duga je 121,6% BDP-a (2017).
Promet
Prometna mreža slabo je razvijena, gušća je u dolini Nila i uz veća naselja. Sudan ima 4313 km pruga (2014); glavni je željeznički pravac Vadi Halfa–Kartum–El-Obeid–Nijala s ogrankom Atbara–Port Sudan. Od 11 900 km cesta asfaltirano je 38% (2009); najvažnija je cesta koja povezuje Kartum s Port Sudanom (811 km). Glavne su luke Port Sudan i Suakin (Sawākin) na obali Crvenoga mora. Unutarnja plovidba odvija se Nilom koji je zbog brzaca nizvodno od Kartuma plovan tek na pojedinim dijelovima. Međunarodne zračne luke imaju Kartum i Port Sudan. Izgrađeno je 4070 km naftovoda koji naftu iz naftonosnih polja (Abjej, Heglig, Muglad i dr.) u Sudanu i Južnome Sudanu dovode do rafinerija (Kartum i El-Obeid) i luke Port Sudan.
Novac
Novčana je jedinica sudanska funta (SD£; SDG); 1 sudanska funta = 100 pijastra.
Povijest
Prvi tragovi ljudskoga djelovanja na području današnjega Sudana mogu se pratiti od kamenoga doba. Egipatski faraoni poduzimali su već u doba Stare države pljačkaške pohode u sjeverni dio Sudana između Egipta i Etiopije, koje se u to doba nazivalo Nubija ili Kuš. Oko XV. st. pr. Kr. velik se dio Nubije nalazio pod upravom egipatskog namjesnika. U VIII. st. pr. Kr. područje Nubije bilo je uključeno u sastav samostalnoga kraljevstva sa središtem u Napati. Napatski kralj Pianhi osvojio je 725. pr. Kr. sav Egipat osim delte, a kralj Šabaka 711. pr. Kr. i deltu. Odatle su se pred Egipćanima konačno povukli 633. pr. Kr. Kada su Egipćani oko 590. pr. Kr. osvojili Napatu, središte kraljevstva bilo je prebačeno u grad Meroe. Tijekom idućih stoljeća došlo je do novoga gospodarskog uzleta nubijskoga kraljevstva koji se temeljio na iskorištavanju i proizvodnji željeza te razvijenom sustavu natapanja. Zahvaljujući blagostanju, kraljevstvo je bilo na vrhuncu civilizacijskoga razvoja između I. i III. st. Došavši u sukob s moćnim etiopskim kraljevstvom Aksum, grad Meroe bio je razoren oko 350., a kraljevstvo uništeno. Na njegovim ruševinama razvila su se u dolini Nila tijekom druge polovice IV. ili tijekom V. st. dva kršćanska kraljevstva, čija su se središta, Dongola i Aloa, nalazila približno na mjestima nekadašnjih Napate i Meroe. U VI. st. u taj dio današnjega Sudana počelo je prodirati kršćanstvo. Najezda Arapa u VII. st. pretvorila je Egipat u muslimansku zemlju, no na područje današnjega Sudana islam je prodirao polagano, te je potpuno zavladao Dongolom tek u XIV. st., a Aloom početkom XVI. st. Tijekom XVI. st. Osmanlije su iz Egipta proširili svoju vlast na sjevernu Nubiju, dok se cijelo područje Sudana sjeverno od 12. paralele našlo pod vlašću muslimanskih vladara, od kojih su najmoćniji bili sultani Darfura i Sennara. Za vladavine paše Mehmeda Alija egipatska je vojska 1820. osvojila Nubiju, a do 1822. Sennar i Kordofan. Iz tih je pokrajina Mehmed Ali postupno proširio svoju vlast prema jugu i zapadu Sudana, što mu je osmanski sultan potvrdio 1841. Nakon otvaranja Sueskoga kanala, Velika Britanija sve se više učvršćivala u Egiptu (koji je 1882. i vojno okupirala) tako da je njezin utjecaj jačao i u Sudanu. Godine 1870. Samuel Baker postao je guverner ekvatorijalnih područja, koja je pripojio Sudanu. Na tom ga je položaju zamijenio 1873. pukovnik Ch. G. Gordon (Gordon-paša), koji je 1877. postao pašom i guvernerom Sudana, odnosno upraviteljem cijelog egipatskog teritorija izvan samih granica Egipta (upravljao je cijelim Sudanom te obalnim područjem Crvenoga mora i Somalije). Usporedno sa širenjem britanskog utjecaja u Sudanu se potkraj XIX. st. razvio snažan islamski pokret pod vodstvom Muhameda Ahmeda, rodom iz Dongole, koji se 1881. proglasio mahdijem (vođom) islama i stao propovijedati o potrebi svetoga rata protiv korumpiranih vlastodržaca. Broj njegovih pristaša brzo je rastao i već iste godine porazio je jedan ekspedicijski korpus koji je bio poslan protiv njega. Kada je 1882. razbio znatne egipatske vojne snage, ustanak je zahvatio široko područje Sudana. Godine 1883. mahdi je zauzeo El-Obeid, glavni grad Kordofana, i potukao vojsku od više od 10 000 ljudi pod vodstvom britanskog pukovnika W. Hicksa (Hicks-paša); iste godine osvojio je i Sennar i prisilio Slatin-pašu, britanskog guvernera Darfura, na kapitulaciju. Godine 1884. zavladao je područjem uz Crveno more, osvojio Berber, a 1885. zauzeo Kartum svladavši britanskoga generala Ch. G. Gordona (koji je bio smaknut), što je dovelo do općega povlačenja britanskih ekspedicijskih snaga. Zauzevši zatim Dongolu i Kassalu, mahdisti su postali potpunim gospodarima područja današnjega Sudana. Nakon smrti Muhameda Ahmeda (1885) vlast u mahdijskoj državi preuzeo je Abdullah bin Muhammed (Abdullah at-Taaiša, zvan i Kalif). Njega je u bitki kraj Omdurmana 1898. slomila združena britansko-egipatska vojska pod zapovjedništvom H. H. Kitchenera, čime je mahdijevska država prestala postojati. Nastavivši napredovanje, Britanci su ušli u Fashodu, gdje je ekspedicijski odred Francuza, dolazeći iz Konga, već bio istaknuo francusku zastavu. Spor oko Fashode izazvao je 1898. ozbiljnu krizu u anglo-francuskim odnosima. Na temelju kompromisa između obiju imperijalnih sila (1899), Francuzi su se povukli iz Fashode dobivši zapadni Sudan, a sva je dolina Nila ostala pod britanskom kontrolom. Britansko-egipatskim sporazumom (19. I. 1899) ustanovljen je kondominij nad Sudanom, a granica na sjeveru utvrđena mu je 22. paralelom. Time je Sudan zapravo postao kolonija Velike Britanije. Prvi britanski guverner Sudana bio je Kitchener. Kada je 1922. Egipat bio proglašen neovisnim, posebnom odredbom za Sudan je bio utvrđen status quo pod britanskom upravom, što je izazvalo nezadovoljstvo egipatskih nacionalista, koji su zastupali mišljenje da Sudan već od vremena Mehmeda Alija pripada Egiptu. Bila je stvorena i tajna organizacija Savez bijele zastave, koja je izvodila oružane protubritanske akcije. Godine 1924. izbile su lokalne bune među egipatskim postrojbama u Sudanu, a u studenome iste godine britanski guverner Lee Stack bio je ubijen u atentatu. Britanci su na to ultimativno zatražili da se sve egipatske postrojbe povuku iz Sudana, čime je kondominij faktički bio ukinut. Iako je britansko-egipatskim ugovorom 1936. bio uspostavljen egipatski suverenitet u Sudanu, on je bio samo simboličan. Za II. svjetskog rata Italija je 1940. uzalud pokušavala prodrijeti iz Eritreje u Sudan. Već 1941. britanske snage, polazeći iz svojih baza u Sudanu, osvojile su Eritreju i Etiopiju. Godine 1942. Kongres školovanih Sudanaca postavio je zahtjev da se Sudanu nakon svršetka rata dâ samouprava.
Ograničena samouprava bila je dodijeljena 1948., a proširena 1953 (egipatski pokušaj okončanja kondominija 1951. nije priznala Velika Britanija). Neovisnost je bila proglašena 1. I. 1956; premijer je postao Ismail al-Azhari. Na južnom području, pretežno animističkom i kršćanskom (bogatom naftom), sredinom 1950-ih započela je pobuna protiv arapske prevlasti i prisilne islamizacije. Nakon državnog udara 1958., na vlasti je bio general Ibrahim Abboud; civilna vlada uspostavljena je potkraj listopada 1964. nakon masovnih prosvjeda u Kartumu. Pobuna na jugu zemlje prerasla je u građanski rat, pa su izbori u travnju 1965. bili održani uglavnom u sjevernom Sudanu; uslijedile su nestabilne koalicijske vlade (uz zabranu ateističkih organizacija i stranaka). Državnim udarom u svibnju 1969. na vlast je došao pukovnik Dž. M. al-Nimeiri; proganjao je političke protivnike, posebno radikalne islamske organizacije (1971. uz podršku Egipta i Libije spriječio je vojni puč te uspostavio jednostranački režim pod vodstvom Sudanske socijalističke unije). Tijekom 1970-ih Sudan je podržavao pobunjenike u Čadu, zbog čega su bili pogoršani i odnosi s Libijom (koja je podupirala čadski režim). Mirovnim sporazumom u ožujku 1972. bila je postignuta autonomija za južnosudansko područje (u građanskom ratu 1955–72. bilo je više stotina tisuća mrtvih i više od milijun izbjeglica). Neuspjeli pokušaji državnog udara bili su 1975. i 1976. Ograničena demokratizacija provedena je 1977–78., a početkom 1980-ih, uz smjene u državnom vrhu i česte socijalne prosvjede, al-Nimeiri je uspostavio suradnju s Hasanom al-Turabijem, zagovornikom islamske države i vođom Muslimanske braće. Godine 1983. bila je ukinuta autonomija južnom Sudanu (obnovljeni su oružani sukobi), te je u cijeloj zemlji bilo uvedeno šerijatsko pravo. Među južnosudanskim pobunjenicima vodeća je postala Sudanska narodna oslobodilačka vojska (SPLA), koju je vodio John Garang (podržavale su ga Libija, Uganda i Etiopija). Državnim udarom 1985. vlast je privremeno preuzelo vojno vijeće, a civilna je vlada uspostavljena nakon izbora 1986. Državnim udarom u lipnju 1989. na vlast je došao general Omar Hasan Ahmad al-Bašir (zadržao je šerijatske zakone); politički utjecajan ostao je H. al-Turabi, koji je osnovao Nacionalnu islamsku frontu. Godine 1993. al-Bašir je postao predsjednik (1996. i 2000. pobijedio je na predsjedničkim izborima, koje je oporba bojkotirala). Od sredine 1990-ih Sudan je bio pod pritiskom SAD-a, koji ga je optuživao za pomaganje islamističkih terorističkih skupina. Godine 1995. izbili su pogranični sukobi s Egiptom (koji je sudanski režim optužio za sudjelovanje u atentatu na predsjednika H. Mubaraka) i Ugandom (zbog prekograničnoga djelovanja južnosudanske gerile i ugandskih pobunjeničkih skupina). U kolovozu 1998. SAD je raketama uništio tvornicu lijekova u Kartumu, zbog navodne proizvodnje bojnih otrova za terorističke skupine. Potkraj 1999. predsjednik al-Bashir uklonio je s vlasti H. al-Turabija (zatvorio ga je 2004–05). Tijekom 1998–99. započeli su etnički i vjerski sukobi na dijelovima Darfura (islamizaciji se protivilo više pobunjeničkih organizacija), a veće su se borbe vodile od 2003; u progonu nemuslimanskoga stanovništva sudanskoj su vojsci pomagale naoružane milicije (džandžavidi). Mirovni sporazum na jugu Sudana postignut je 9. I. 2005; sa SPLA-om (odnosno njegovim političkim krilom, potom strankom Sudanskim narodnim oslobodilačkim pokretom – SPLM) bila je dogovorena podjela vlasti i prihoda od proizvodnje nafte (ukupan broj poginulih i umrlih od posljedica višegodišnjega rata procjenjuje se na približno 2 milijuna); od ožujka 2005. provedbu mirovnoga sporazuma nadziru snage UN-a (J. Garang poginuo je u padu helikoptera 30. VII. 2005). Mirovni sporazum s pobunjeničkim skupinama u pograničju s Eritrejom postignut je 2006. Sukobi u Darfuru nastavljeni su i 2007; procjenjuje se da je 2003–07. u Darfuru bilo oko 400 000 poginulih i umrlih od posljedica sukoba (uz približno 2 milijuna raseljenih i izbjeglih). Sukobi u Darfuru pogoršali su odnose s Čadom, koji podržava dio pobunjenika (u Čadu je oko 250 000 darfurskih izbjeglica). Godine 2007. održala se nestabilnost na jugu Sudana (unatoč mirovnomu sporazumu), te nestabilnost u pograničju prema većini susjednih zemalja (zbog djelovanja krijumčara i različitih pobunjeničkih skupina). U svibnju 2008. sudanska vojska i SPLA sukobljavaju se u naftom bogatom području Abyei, koje ostaje sporno i nakon osamostaljenja Južnoga Sudana u srpnju 2011 (granice područja određene su međunarodnom arbitražom 2008., a mirovne snage UN-a raspoređene su 2011). Predsjednički je položaj al-Bashir zadržao i nakon izbora u travnju 2010., dok je njegov režim ostao pod međunarodnim pritiscima zbog zločina počinjenih u Darfuru i povezanosti s pojedinim radikalnim islamističkim organizacijama. U travnju 2012. izbio je pogranični sukob između Sudana i Južnoga Sudana oko naftom bogatog područja Hejlij (Heglig). Međudržavne odnose pogoršava i djelovanje pobunjeničke Sudanske revolucionarne fronte (SRF) u sudanskim državama. Južni Kordofan (Janūb Kurdufān) i Modri Nil (an-Nīl-al-Azraq), u kojima je više od 500 000 raseljenih (2012. izbjeglo je oko 200 000 ljudi); Sudan optužuje Južni Sudan da pomaže pobunjenike te zbog toga povremeno obustavlja prijenos južnosudanske nafte preko svojega teritorija. U siječnju 2013. u Kampali je postignut dogovor između SRF-a i glavnih sudanskih oporbenih organizacija o zajedničkoj borbi protiv al-Bashirova režima. Na masovnim prosvjedima u prosincu 2018. izneseni su zahtjevi za političkim promjenama; slijedila su uhićenja više stotina oporbenih aktivista, a prosvjedi su povremeni i početkom 2019. Vojnim udarom u travnju 2019. al-Bashir svrgnut je s vlasti (preuzima je vojno vijeće), te je uvedeno izvanredno stanje. U kolovozu 2019. uspostavljeno je kolektivno državno vodstvo na čelu kojega je general Abdel Fattah al-Burhan, te je osnovana prijelazna vlada koju je predvodio Abdalla Hamdok. S pojedinim pobunjeničkim skupinama uspostavljeno je primirje, ali političke napetosti i dalje traju (neuspjeli atentat na premijera Hamdoka u ožujku 2020). Vojni udar izveden je ponovno u listopadu 2021., a vlast preuzima general Abdel Fattah al-Burhan. Sredinom travnja 2023. započinju oružani sukobi između vojske i paravojnih Snaga za brzu potporu (Rapid Support Forces – RSF), koje su uz potporu režima osnovane 2013. radi suzbijanja pobune u Darfuru. RSF predvodi general Mohamed Hamdan Dagalo, jedan od članova prijelazne vlasti uspostavljene 2019 (obogatio se trgovinom zlatom i drugim poslovima te uspostavio političke veze u Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i dr.). RSF je izgradio vojnu strukturu paralelnu sudanskim oružanim snagama, te se s generalom Abdelom Fattahom al-Burhanom sukobio oko podjele vlasti. Borbe su započele u Kartumu, a potom se proširile i na druga područja; UN broj poginulih civila od travnja do lipnja 2023. procjenjuje na više od tisuću, raseljenih je 1,6 milijuna, a izbjeglica 550 000 (najviše izbjeglih je u Egiptu, Čadu i Južnome Sudanu).
Politički sustav
Prema Privremenomu nacionalnom ustavu od 5. VII. 2005., Sudan je savezna država s predsjedničkim sustavom vlasti. Poglavar je države predsjednik republike kojeg izravno biraju građani za mandat od 5 godina (može biti biran za najviše dva mandata). Kao nositelj izvršne vlasti on predsjeda Vijećem ministara, čije članove sam imenuje. Zakonodavnu vlast ima dvodomni parlament. Od 450 zastupnika u prvome domu, Nacionalnoj skupštini (Majlis Watani), 75% bira se izravno na općim izborima, a 25% na posebnim izborima ili neizravno (predstavnici žena, znanstvene zajednice i dr.); mandat im traje 6 godina. Vijeće država (Majlis Welayat) drugi je dom koji ima 50 zastupnika. Biraju ih zakonodavna tijela saveznih jedinica za mandat od 6 godina. Pravo je glasa opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 17 godina života. Vrhovnu sudbenu vlast ima Nacionalni vrhovni sud, a predsjednika i suce imenuje predsjednik države. Administrativno se Sudan dijeli na 17 saveznih država. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 1. siječnja (1956).
Političke stranke
Nacionalna stranka (Hizb al-Umma), osnovana 1945., islamska je stranka centra. Sudjelovala je u borbi za neovisnost Sudana. Bila je na vlasti 1966–67. i 1986–89. Nakon 2005. nije u parlamentu. Nacionalni kongres (al-Mo‘tamar al-Watany), osnovana 1999., islamska je konzervativna stranka. Sljednik je Nacionalne islamske fronte. Na vlasti je od 1989., a vladajuća je stranka i nakon 2005.
