Stjepan V. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, 18. X. 1239 – Csepel, 6. VIII. 1272). Stariji sin kralja Bele IV. i Marije Laskaris. Otac ga je za hrvatsko-ugarskoga kralja okrunio već 1245. te ga imenovao hercegom Slavonije, a 1257. i vojvodom Transilvanije. Tijekom Belina rata za babenberšku baštinu nosio je naslov štajerskog vojvode od 1258. do 1260., kada su ga s vlasti zbacili domaći feudalci uz potporu češkoga kralja Otakara II. pa se vratio upravljanju Transilvanijom, ratujući između 1262. i 1265. protiv oca jer mu nije omogućio samostalnu vladavinu nad njome te je mirovnim sporazumima 1262. i 1266. dobio vlast nad zemljama istočno od Dunava. Od 1263. intervenirao je u borbama za vlast u Bugarskoj te je 1266. uzeo naslov bugarskoga kralja. Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom zavladao je samostalno nakon očeve smrti 1270., a 1271. zaratio je protiv Otakara II. jer je pružio utočište pobunjenim velikašima i njegovoj sestri Ani. Nakon što ga je pobijedio i prisilio na povlačenje u Češku, u Bratislavi je s njime iste godine sklopio mir. Za njegove vladavine pojedine su se moćne velikaške obitelji (Gisingovci, Gút-Keled, Csák, Bribirski, Babonići, Krčki) otimale za bansku čast i posjede na području Slavonije i Hrvatske. Slavonski ban i jedan od najmoćnijih velikaša u državi Joakim Pektar, iz ugarskoga plemićkog roda Gút-Keled, oteo je, vjerojatno u dogovoru sa Stjepanovom suprugom Elizabetom, 1272. prijestolonasljednika Ladislava IV. Kumanca te ga odveo u Koprivnicu s namjerom da natjera kralja da sa sinom podijeli vlast. Dok je kraljeva vojska opsjedala koprivničku utvrdu, Stjepan V. se razbolio i umro. Udajom svoje kćeri Marije za Karla II. Anžuvinca dao je anžuvinskoj dinastiji legitimitet za njihove kasnije pretenzije na hrvatsko-ugarsko prijestolje.
