Stjepan III. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (? Stolni Biograd, 1147 – Esztergom, 4. III. 1172). Sin Geze II. i kijevske princeze Eufrosine. Okrunjen je za kralja nakon očeve smrti, u lipnju 1162., ali se morao već u srpnju iste godine povući pred bizantskim štićenicima, svojim stričevima Ladislavom II. i Stjepanom IV., sklonivši se u Austriju. Na vlast se vratio pošto je u bitki kraj Stolnog Biograda 19. VI. 1163. porazio i protjerao iz zemlje Stjepana IV. Iste godine sklopio je mir s bizantskim carem Emanuelom I. Komnenom pod uvjetom da car neće više podupirati Stjepana IV., prihvativši da na bizantski dvor pošalje svojega brata Belu, hrvatsko-dalmatinskog hercega (kasniji kralj Bela III.), i da Bizantu prepusti Hrvatsku i Dalmaciju. Pošto je ispunio prvu obvezu te poslao brata u Konstantinopol, nije pokazao spremnost da se odrekne dijela svojih zemalja. Otišavši u Dalmaciju, potvrdio je privilegije dalmatinskim gradovima te napao Bizant (u Srijemu). U ratu koji je potrajao do 1167. i u kojem se protiv Stjepana borila i Venecija izgubio je Dalmaciju (osim Zadra i otokâ), dio Hrvatske (južno od Krke), Bosnu i Srijem. Dao je povlastice naseljenicima iz Valonije, dopustio dolazak templara u kraljevstvo, a 1169. sklopio je sporazum s papom kojim se odrekao prava na imenovanje opata kraljevskih samostana i korištenje njihove imovine.
