statika (prema grčkom στατιϰὴ [τέχνη]: znanost o ravnoteži, od στατιϰός: koji zaustavlja), grana mehanike koja proučava ravnotežu sila što djeluju na tijelo u mirovanju ili jednolikom gibanju, određuje uvjete ravnoteže i pruža analitičke i grafičke postupke potrebne za prepoznavanje i opisivanje nepoznatih sila. Ravnotežu fluida proučavaju aerostatika i hidrostatika.
U statici krutih tijela osnovne su veličine sila, moment sile i spreg sila. Teorijski dio statike bavi se metodama sastavljanja i rastavljanja sila i svođenjem skupa sila na jednu silu (rezultanta) i jedan moment sile (spreg). Tijelo je u ravnoteži ako su zbroj svih sila i zbroj svih momenata sila koji djeluju na tijelo jednaki nuli. Ravnoteža se proučava postavljanjem uvjetâ ravnoteže, iz kojih, ovisno o skupu sila, slijedi strogo određen broj jednadžbi ravnoteže. U tim se jednadžbama pojavljuju, osim geometrijskih veličina, poznate (zadane) sile koje djeluju na tijelo (opterećenje) i reaktivne sile kojima oslonci djeluju na tijelo (reakcije veza) i koje su u pravilu nepoznate. Ako je broj nepoznatih vrijednosti reaktivnih sila manji ili jednak broju postavljenih jednadžbi, nepoznanice se mogu odrediti matematičkim metodama statike krutih tijela. U protivnom (statički neodređeni zadatci), primjenjuju se dopunske jednadžbe mehanike čvrstih tijela. Primijenjena statika proučava veze tijela s okolinom (oslonci, zglobovi, uklještenja), ravnotežu ravnih, zakrivljenih, okvirnih i rešetkastih nosača i druge složene sustave krutih tijela. Statika proučava i sile trenja između dvaju tijela, kada se može pretpostaviti da se sila trenja opire gibanju i da je suprotna smjeru djelovanja vanjske sile (Coulombov zakon trenja).
