starokršćanska umjetnost (ranokršćanska umjetnost), kršćanska umjetnost koja je nastala i razvila se u prvim stoljećima kršćanstva na području Rimskoga Carstva. Neposredan izvor njezine likovnosti i s njom usporedne kasnoantičke umjetnosti nalazi se u kasnoj helenističko-rimskoj umjetnosti. Obuhvaća razdoblje od prvih kršćanskih umjetničkih ostvarenja (II/III. st.) do prvih desetljeća VI., odn. VII. st., kada se postupno na grčkom Istoku transformirala u ranobizantsku umjetnost, a na latinskom Zapadu, na tradiciji djelomično »barbarizirane« kasnoantičke umjetnosti, prešla u ranosrednjovjekovnu (merovinšku, irsku, karolinšku, anglosasku, langobardsku, starohrvatsku, otonsku) umjetnost. Na Zapadu je njezin razvoj išao u dva smjera: prema simbolici koja je svaku pojedinost pretvarala u nauk o spasenju (prije Milanskoga edikta 313) i prema epsko-ilustrativnomu stilu (biblijski sadržaji, prizori iz života svetaca).
Arhitektura. Od prve polovice IV. st. podizale su se mnogobrojne → bazilike, crkve longitudinalna oblika, među kojima su najpoznatije one u Rimu: stara crkva sv. Petra (324., srušena 1506), S. Paolo fuori le mura (386., obnovljena nakon požara 1823), Sta Sabina (425–440). Česte su i centralne građevine kružna ili višekutna tlocrta, ugl. krstionice i grobne crkve: Sta Costanza (druga polovica IV. st.) i Sto Stefano Rotondo u Rimu (druga polovica V. st.). – Kiparstvo u starokršćanskoj umjetnosti ima pretežito grobno obilježje. U Rimu, Ravenni i južnoj Francuskoj nađeni su mnogobrojni mramorni sarkofazi urešeni reljefima s biblijskim prizorima, portretima pokojnika i simboličnim prikazima. Sačuvala su se i kiparska djela u drugim materijalima (sitna plastika od bjelokosti; reljefi na drvenim vratnicama crkve Sta Sabina u Rimu, V. st.). – Slikarstvo starokršćanskog razdoblja u III. i IV. st. slijedilo je rimsku tradiciju dajući joj kršćanske sadržaje na zidnim slikama u → katakombama na kojima je naglašena simbolika spasenja. Nakon službenoga priznanja kršćanstva u IV. st. počinje snažan razvoj monumentalnoga slikarstva kao izraza pobjedničke Crkve. Reprezentativnim mozaicima ukrašavala se unutrašnjost bazilika i drugih sakralnih građevina (središnje mjesto u apsidi ili na trijumfalnom luku najčešće je zauzimao Kristov lik). U najpoznatije starokršćanske mozaike ubrajaju se oni u crkvama Sta Pudenziana i Sta Maria Maggiore u Rimu te u mauzoleju Gale Placidije u Ravenni (svi iz V. st.). Posebno mjesto u starokršćanskom slikarstvu imaju minijature koje su se isprva javljale u rotulu, potom uz tekst u kodeksu (Jozuin rotul, kopije s kraja VII. i početka VIII. st. izvornika iz II. st.; Codex Genesis, IV/V. st.). Sačuvana su i mnoga djela s područja primijenjene umjetnosti: od bjelokosti (pikside, diptisi, relikvijariji, reprezentativno prijestolje biskupa Maksimilijana u Ravenni, VI. st.), zlata i srebra (ugl. liturgijski predmeti, mali križevi, medalje i nakit), emajla (križ iz V/VI. st. s prikazima Kristova života) i tkanine (fragmenti liturgijske i svjetovne odjeće iz V. do VII. st.).
Prvi kršćanski spomenici na području Hrvatske bili su oratoriji u privatnim kućama (oratorij A u Saloni, druga polovica III. st.). Početkom IV. st. nastajala su i starokršćanska groblja, od kojih su najvažnija u Saloni (Manastirine, Marusinac, Kapljuč), a pojavili su se i prvi motivi izrazito kršćanske inspiracije (Kristov monogram, golubice, kantarosi, ribe i sl.). U tom razdoblju likovna obradba nadgrobnih spomenika katkad je bila visoke umjetničke kakvoće, a katkad je donosila i vrlo izvorna likovna rješenja (sarkofag Dobroga pastira iz Salone). Najznačajniji je starokršćanski spomenik na području Hrvatske i jedini sačuvani starokršćanski episkopalni kompleks na svijetu, → Eufrazijana u Poreču (VI. st.).
