Starčević, Šime

Starčević, Šime, hrvatski jezikoslovac (Žitnik kraj Gospića, 18. IV. 1784Karlobag, 14. V. 1859). Župnik u Gospiću, Ličkom Novom, Udbini, od 1814. u Karlobagu. Znao je latinski, francuski, talijanski i njemački, mogao je čitati slav. jezike, dobro je poznavao hrvatsku književnost i jezikoslovna djela. – God. 1812. u Trstu su mu objavljene Nòva ricsôslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena i Nòva ricsôslovica iliricsko-francèzka. Francusku je gramatiku preradio i preveo s njemačkoga njegovanim hrvatskim jezikom, upotrebljavajući domaće nazivlje. Hrvatska mu je gramatika osigurala istaknuto mjesto u povijesti hrvatskog književnoga jezika kao prva hrvatska gramatika pisana hrvatskim jezikom u kojoj je prvi put znalački opisan novoštokavski četveronaglasni sustav. Neke dionice njegova opisa jezičnih kategorija, npr. kategorije određenosti, potpunije su od današnjih gramatičkih opisa. Tek tridesetak godina nakon svojih rječoslovica Starčević je opet postao vrlo aktivan pisac. Objavio je Homilie ili tumačenje Sv. evanđelja (1850), Ričoslovje u nastavcima u Glasniku dalmatinskom (1849–50) i slovopisne polemike u Zori dalmatinskoj (1844–49). Zauzimao se za jedinstven književni jezik (novo)štokavske ikavske osnovice, bez miješanja raznodijalektnih jezičnih elemenata i bez mijenjanja slovopisnoga uzusa. Bio je oštar polemičar, velik jezični čistunac, najdosljedniji predstavnik ikavskoga književnoga jezika i tzv. slavonskoga slovopisa.

Starčević, Šime. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 15.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=57834>.