Space Shuttle [spẹis šʌtl] (engl.: svemirski čunak), američki raketoplan namijenjen višekratnim orbitalnim letovima s ljudskom posadom, u uporabi od 1981. do 2011. Naziva se i svemirskim transportnim sustavom (engl. Space Transportation System), koji pri lansiranju čini sam raketoplan (Space Shuttle orbiter) s kabinom za posadu i teretnim prostorom, vanjski spremnik za ukapljeno gorivo, te dvije rakete potisnice na čvrsto gorivo. Space Shuttle uzlijeće vertikalno poput rakete, tijekom leta odbacuju se spremnik i rakete na čvrsto gorivo, te samo raketoplan ulazi u orbitu; nakon dovršetka misije slijeće poput zračne jedrilice na sletnu stazu i priprema se za ponovni let. (→ raketoplan)
Space Shuttle orbiter nalikuje zrakoplovu s krilima oblika grčkoga slova Δ. Prazan ima masu 68 t, duljine je 37 m, a raspona krila 24 m. Posadu čini do sedam astronauta, tj. zapovjednik, pilot te stručnjaci za misiju i teret. Prostor za posadu obuhvaća pilotsku kabinu s četiri sjedišta, ispod koje se nalazi odjeljak sa sjedištima za preostale članove posade, prostorom za boravak te zračnom komorom. Teretni prostor duljine je 18 m, širine 4,6 m, a zatvoren je dvokrilnim vratima, koja se pri dolasku raketoplana u orbitu otvaraju kako bi se omogućilo njegovo hlađenje te rukovanje teretom uz pomoć daljinski upravljanoga manipulatora. U repu raketoplana smještena su tri glavna raketna motora na ukapljeni vodik i kisik. To se gorivo i oksidator dovode iz vanjskoga spremnika zapremine približno 2 milijuna litara, što se potroši za približno osam minuta rada, nakon čega se spremnik odbacuje. Svaki motor razvija potisak od približno 1,8 MN, a nakon svakoga se leta demontira i priprema za ponovno korištenje. Osim tih motora, u lansiranju raketoplana sudjeluju i dvije rakete potisnice, od kojih svaka razvija potisak oko 12,5 MN, a približno 500 t čvrstoga goriva potroši se za dvije minute, nakon čega se rakete odvoje, padobranom spuste u ocean i mogu se ponovno koristiti. Za manevriranje u orbiti raketoplan je opremljen nizom manjih raketnih motora, a od topline koja se razvija prilikom slijetanja kroz atmosferu letjelicu štite keramičke ploče pričvršćene s njezine donje strane.
Program Space Shuttle započet je početkom 1970-ih sa željom da se, nakon uspjeha u osvajanju Mjeseca, razvojem sasvim novoga prijevoznog sustava do orbite otvori nova faza osvajanja svemira. Ta je letjelica zamišljena tako da posadi pruži razmjernu udobnost prilikom polijetanja, boravka u orbiti i slijetanja, omogući nosivost i vrlo velikih tereta (do 25 t u nisku Zemljinu orbitu), a istodobno višekratnim korištenjem (do 100 letova) znatno smanji cijenu leta. Nakon deset godina razvoja i više odgađanja zbog tehničkih problema koji su se morali riješiti mnogobrojnim inovacijama, prvi je orbitalni let ostvario raketoplan Columbia 1981. Njemu je prethodilo nekoliko probnih letova raketoplana Enterprise, koji poslije nije letio svemirom, a do danas su uz njih izgrađena još 4 raketoplana: Challenger (1982), Discovery (1983), Atlantis (1985) i Endeavour (1991). Ti su raketoplani do 2011. svemirom letjeli ukupno 135 puta u trajanju od 1323 dana, prevozeći 833 člana posade. Među ostalim, njima je u svemir otpremljeno više od 60 satelita, velikih međuplanetarnih letjelica, Hubbleov teleskop i dijelovi za Međunarodnu svemirsku postaju, obavljen je popravak nekoliko satelita u orbiti, a nekoliko ih je vraćeno na Zemlju, obavljane su izmjene posade i opskrba ruske svemirske postaje Mir, izvedena su mnogobrojna znanstvena istraživanja, neka i uz pomoć znanstvenog laboratorija Spacelab, koji je prevožen u teretnom prostoru. Postojala su i velika očekivanja o ulozi Space Shuttlea u poslije odbačenom američkom svemirskom vojnom programu (→ rat zvijezda), te u dovršetku gradnje i opskrbi Međunarodne svemirske postaje. Međutim, nesreće raketoplana Challenger (eksplodirao je ubrzo nakon polijetanja 1986) i Columbia (raspao se pri ponovnom ulasku u atmosferu 2003), u kojima je poginulo ukupno 14 članova posade, potaknule su obustavu letova Space Shuttlea 2011. Ipak, Space Shuttle zasigurno će još neko vrijeme predstavljati najsloženije tehničko ostvarenje u svijetu.
