Slovenci

Slovenci, najzapadniji južnoslavenski narod. Većinski su narod u Republici Sloveniji, gdje čine 83,06% stanovništva (1,63 milijuna pripadnika). U Hrvatskoj je 2021. živjelo 7729 Slovenaca. U pograničnim krajevima Austrije (Slovenska Koruška, Štajerska) živi oko 50 000 do 60 000 Slovenaca, u Italiji (Trst, Gorica, Beneška Slovenija, Kanalska dolina) oko 90 000 do 100 000, a u Madžarskoj (Slovensko Porablje) oko 5000. Izuzevši navedene krajeve, oko 320 tisuća Slovenaca i njihovih potomaka živi u drugim krajevima Europe, u SAD-u, Kanadi, Južnoj Americi i Australiji. Naselili su se od kraja VI. st. u gornjem Podravlju, gornjem Posavlju, Posočju, te na Krasu sve do Istre, a na tim se prostorima tijekom svojega razvoja formirao zaseban slovenski narod.

Ime

Latinski pisani izvori iz prvih stoljeća nakon naseljenja nazivaju ih obično zajedničkim imenom za sve Slavene, Sclavi, Sclavini, a ponekad i njemačkim imenom Winedi, Winades (od starogermanskog naziva Veneta na Baltiku). Iz imena Sloven razvio se, preko ženskog oblika Slovenka, novi naziv Slovenec; ipak, do kraja XVIII. st. paralelno su se upotrebljavala oba imena (Sloveni, Slovenci) za označivanje i Slavena kao cjeline i Slovenaca. Zajedničkim slavenskim imenom nazivali su i osamljene naseobine Slovenaca u stranoj sredini romanski susjedi (Sclavons, Sclabons) i Nijemci (Winden, Windische). U VII. st., nakon nastanka Kneževine Karantanije, za njezino se slavensko stanovništvo učvrstilo novo etničko ime Karantanci (Carantani, Horutane). Kada se u drugoj polovici IX. st. u Vojvodstvu Karantaniji sjedinilo gotovo cijelo slovensko etničko područje, ime Karantanci postalo je nacionalno ime za Slovence (u izvorima kod slavenskih naroda sve do XIII. st.). U Kranjskoj, gdje je stanovništvo bilo u većini slovensko, učvrstili su se nazivi Kranjci i kranjski jezik i za slovensko stanovništvo i za njegov slovenski jezik. Sam naziv slovenski jezik istodobno s imenom Slovenci mogao se upotrebljavati za označivanje slovenskog dijela stanovništva i njegova jezika u Koruškoj i Štajerskoj, jer se veći dio područja i stanovništva tih pokrajina do XV. st. germanizirao, tako da pokrajinsko ime nije moglo istodobno izraziti i jezičnu pripadnost stanovništva. Nejasnoću je, međutim, uzrokovalo to što su se nazivi Slovenac i slovenski upotrebljavali i za označivanje Slavena kao cjeline i svih slavenskih jezika. Stoga se, unatoč upotrebi imena Slovenci i slovenski jezik za sve slovensko stanovništvo, bez obzira na podjelu slovenskog područja u povijesne pokrajine (usporedno s njem. Windische, windische Sprachen), učvrstila terminološka razlika za ime slovenskog stanovništva u Kranjskoj i drugim pokrajinama. U doba slovenskoga narodnog preporoda, A. T. Linhart je znanstveno odredio opseg i jedinstvo slovenskog naroda tvrdnjom da »on po svom jeziku i izvoru predstavlja jednu te istu narodnu granu i da ga samo slučajno, iako historijski ne sasvim točno, dijele u Kranjce i Vince«. U svijetu je tu spoznaju potvrdio svojim filološkim djelom J. Kopitar, koji je, istodobno s V. Vodnikom, počeo upotrebljavati ime Slovenci za slovenski narod, a stari naziv Slaven (slavenski) za ostale slavenske narode. U prvoj polovici XIX. st. postupno se uvela ta terminologija u slovensku književnost i publicistiku, dok je austrijska administracija još uvijek razlikovala »Kranjce« od »Vinda«. U zajedničkom političkom pokretu u svim slovenskim zemljama 1848–49. bez iznimke se učvrstilo stajalište o jedinstvu slovenskog naroda i jezika, koje su poduprli i slavisti (uz J. Kopitara osobito F. Miklošič). Od tada se svuda upotrebljava samo zajedničko ime Slovenci.

Povijest

Povijest  → slovenija, povijest

Jezik

Slovenski jezik najzapadniji je južnoslavenski jezik kojim se kao materinskim služi nešto više od dva milijuna Slovenaca u Republici Sloveniji, u kojoj je službeni jezik, te pripadnika slovenske manjine u Koruškoj i Štajerskoj u Austriji, u Beneškoj Sloveniji, Reziji, Trstu i Gorici u Italiji te u Porablju u Madžarskoj. Po mnogim je obilježjima slovenski jezik najbliži susjednomu kajkavskom narječju hrvatskog jezika. Iznimno je dijalektalno raščlanjen, a danas je uglavnom prihvaćena podjela na osam glavnih narječnih skupina (dolenjska, gorenjska, koruška, primorska, štajerska, panonska, rotarska te skupina koja obuhvaća miješane kočevske govore) s 48 podnarječja. Već je F. Ramovš 1936. uspostavio kriterije za razlikovanje sedam osnovnih narječja s 46 podnarječja.

Prijelazna je faza u razvoju od praslavenskoga prema slovenskomu bio alpskoslovenski jezik, a promjene u njem dijele se na općeslovenske i područne, tj. narječne, tako da se suvremeni slovenski jezik među slavenskim jezicima odlikuje posebnostima, od kojih neke dijeli s kajkavskim i dijelom čakavskim, dok su neke ograničene samo na slovenski prostor. Neke su od posebnosti na fonološkoj (glasoslovnoj) razini prijelaz ǫ > o, d’ > j (kao u kajkavskom i čakavskom), t’ > č, metataksa kao u zvězdà > zvézda (također kao u kajkavskom). U zapadnim se kajkavskim i u istočnim slovenskim krajevima javlja novi cirkumfleks (dêlam), a kao u kajkavskom i čakavskom, i u slovenskom se čuva novi akut na dugom slogu te se provodi česta diftongizacija. Pomicanje naglaska tipa őko > okô, zlâto > zlatô provodi se isključivo u slovenskome. Dugi se poluglas na slovenskom prostoru razvio u ē na sjeveroistoku, kao i u kajkavskom, a u ā na jugozapadu, kao i u čakavskom, dok se nenaglašeni poluglas uglavnom čuva ili prelazi u e. Na morfološkoj (oblikoslovnoj) razini slovenski se jezik odlikuje čuvanjem starih množinskih nastavaka s tipičnim dočetcima -m, -h, -(m)i u dativu, lokativu i instrumentalu, pridjevskom deklincijom tipa -e-ga, -e-mu, tvorbom futura s bom te gubitkom vokativa, aorista i imperfekta i uporabom upitne zamjenice kaj (što su sve obilježja podudarna s onima u kajkavskom narječju). U leksiku i sintaksi priličan je broj obilježja preuzetih iz njemačkoga, a nešto i iz kajkavskoga.

Najstariji su pisani spomenici s tipičnim slovenskim jezičnim crtama Brižinski spomenici, pisani latinicom oko 1000. godine. Književni se jezik počeo razvijati u reformacijskom razdoblju potkraj XVI. st., utemeljen uglavnom na donjokranjskim i manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Začetnikom slovenskoga književnoga jezika smatra se Primož Trubar, koji je 1550. objavio Katekizam i Abecedarij, 1557–60. Novi zavjet (preveden s Lutherova njemačkoga) te 1564. slovenski crkveni red pod naslovom Cerkovna ordninga. Sebastijan Krelj, jedan od njegovih suradnika, priredio je 1566. Sveto pismo za djecu, te ga objavio pod naslovom Otročja biblija. U tom je djelu, kao i u prvom dijelu Slovenske postile, objavljenom godinu dana potom, naznačio smjernice za oblikovanje slovenskoga književnoga jezika. Tih se smjernica držao i Jurij Dalmatin koji je prvi na slovenski jezik s hebrejskoga i grčkoga preveo cijelu Bibliju te ju objavio 1584. u Wittenbergu pod naslovom Biblija, tu je vse svetu pismu stariga inu noviga testamenta, slovenski tolmačena skuzi Jurija Dalmatina. Adam Bohorič napisao je prvu slovensku gramatiku Zimski kratki sati (Arcticae horulae, 1584), a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) sastavio je i 1592. objavio Hieronim Megiser.

Razvoj književnog jezika bio je naglo zaustavljen protureformacijskim nastojanjima te su se tek potkraj XVIII. i početkom XIX. st. ponovno pojavila snažna nastojanja za utemeljenjem suvremenoga slovenskog jezika. Između 1784. i 1802. na slovenski je bila prevedena katolička Biblija, a 1768. objavljena je i Kranjska gramatika (Crainerische Grammatik) Marka Pohlina. U toj se pripremnoj fazi standardizacije slovenskog jezika posebno ističe uloga Valentina Vodnika, koji je potkraj XVIII. st. uređivao pučke kalendare Veliku i Malu pratiku, a 1797–1800. Lublanske novice, prve slovenske novine koje su izlazile dva puta na tjedan. Uz to je prikupljao i rječničku građu te objavio gramatiku Pismenost ali gramatika za perve šole. Vodnik je gotovo potpuno bio okrenut narodu i zadovoljavanju njegovih kulturnih i praktičnojezičnih potreba, dok je Jernej Kopitar, koji je već 1808. godine objavio Gramatiku slavenskoga jezika u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj (Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kärnten und Steyermark), bio više okrenut političkim idejama austroslavizma i zastupanju svoje karantansko-panonske teorije koju je i onodobna (Josef Dobrovský), a posebno kasnija slavistička kritika, odbacila.

Premda su se jezični reformatori u XIX. st. suočili sa znatnim problemima, među kojima su najuočljiviji bili dvojezičnost, raznolikost i brojnost slovenskih narječja te potreba za praktičnim prilagodbama, koordiniranim su se akcijama uspjeli izboriti za oblik modeliranja književnoga ili standardnoga jezika koji omogućuje da se na osnovi polazišnih šesnaestostoljetnih stajališta uspostavi vremenska i prostorna protežnost suvremenoga slovenskog jezika. Vremenska je protežnost, npr., vidljiva u čuvanju dvojinskih oblika kao jedne od najuočljivijih osobitosti slovenskog jezika, dok je prostorna protežnost vidljiva u supostojanju dvaju tipova naglašavanja u slovenskom književnom jeziku, jakosnoga i tonemskoga, koji proizlaze iz stanja u međusobno prostorno udaljenim slovenskim narječjima.

Konstituiranje slovenskog jezika bilo je dovršeno objavljivanjem dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika 1894–95. i pravopisom Frana Levca 1899. Suvremeni slovenski standardni jezik stabilan je, dobro opisan i istražen, a među obiljem publikacija o njem, od kojih je većina dostupna i u elektroničkom obliku, treba istaknuti petosveščani Slovar slovenskega knjižnega jezika (1970–91) Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, Etimološki slovar slovenskega jezika (1976–2007) France Bezlaja te Slovenski pravopis iz 2001. godine.

Književnost

Nakon pokrštavanja istočnoalpsko-jadranskoga prostora u VIII. i IX. st. na narodnom su se jeziku počeli širiti uzorci molitva i opće ispovijedi te didaktični vjerski tekstovi, tradicija kojih se prenosila i u pismenost bez umjetničkih ciljeva. Tako su oko 1000. zabilježeni »Brižinski spomenici«, koji su se koristili u Koruškoj, a u njima se već mogu pronaći tragovi tipično slovenskih jezičnih refleksa.

Iz visokog i kasnoga srednjeg vijeka, osim tekstova namijenjenih vjerskoj praksi među laicima (»Celovečki rukopis«, »Stički rukopis«, »Starogorski rukopis«), sačuvani su pojedinačni slovenski fragmenti u okviru tradicije viteškoga pjesništva (»Turjaški rukopis«, Ulrich Lichtenstein, O. von Wolkenstein), iako je tada u učenoj kulturi istočnoalpsko-jadranskoga prostora prevladavao latinski (versifikacije Syferidusa Svevusa, traktati Nikolaja Kempfa) i njemački (ep o Marijinu životu Filipa Žičkoga, »Kronika grofova celjskih«). Prvi je vrijedio kao karakterističan idiom Crkve i intelektualaca koji su stekli ugled u zapadnoeuropskim središtima (Herman iz Koruške, Matija Hvale), a drugi plemstva, kojemu slovenski nikako nije bio stran (ustoličenje koruških vojvoda do 1414. obavljalo se na slovenskom jeziku, Žigi Herbersteinu slovenski je pomagao u diplomatskim kontaktima u Rusiji). U slovenskoj usmenoj književnosti, koja se planirano skupljala i zapisivala od druge polovice XVIII. st., osvjedočeni su ranosrednjovjekovni i još stariji motivsko-tematski kompleksi.

U XVI. st. došlo je do konstituiranja potpune vjerske književnosti protestantskoga tipa na slovenskom jeziku. P. Trubar (1508–86), koji je 1550. objavio prve slovenske tiskane knjige (»Catechismus«, »Abecedarium«), 1555–77. u dijelovima je objavio prijevod »Novoga zavjeta« i psalama, J. Dalmatin (oko 1547–89) uz financijsku pomoć kranjskih, štajerskih i koruških staleških skupština dao je 1584. tiskati prijevod cijele »Biblije« u 1500 primjeraka. A. Bohorič (oko 1520–98) objavio je 1584. prvu gramatiku slovenskog jezika (na latinskom; u XVIII. st. izišla je u još dva izdanja), a Hieronim Megiser uveo je slovenski 1592. u leksikografiju. Godine 1562–95. izišlo je i više dogmatskih i crkvenopravnih knjiga i pjesmarica; s vremenom su u njima posve prevladala filipistička poimanja luteranstva.

Katoličkom obnovom nastavljena je tradicija nadregionalnoga slovenskoga književnog jezika koji su uspostavili protestanti, iako je repertoar katolika isprva bio prilično uzak (evanđeljske čitanke, crkvena pjesma); primjetno se počeo širiti tek u drugoj polovici XVII. i početkom XVIII. st. s meditativnom i didaktičnom prozom (Matija Kastelec, Franc Mihael Paglovec) te opsežnim zbirkama propovijedi (Janez Svetokriški, Rogerij Ljubljanski, Jernej Basar); poslije su se pojavile i zbirke hagiografija (M. Pohlin, 1735–1804; Franc Veriti) i vjerska drama (Andrej Šuster Drabosnjak). U Prekomurju je u XVIII. st. uspon doživjela protestantska književnost na regionalnom književnom jeziku (Štefan Küzmič), za njom i katolička (Mikloš Küzmič). Najznačajnija znanstvena djela tada su se pisala još na latinskom i njemačkom (Janez Ludvik Schönleben, J. V. Valvasor, 1641–93; Franc Albreht Pelzhoffer).

Modernizacija života i prosvjetiteljski poticaji u slovensku su književnost druge polovice XVIII. st. postavili nova ishodišta; s jedne se strane počela sinkronizirati s idejnim tijekovima i stilskim pomacima na europskom Zapadu, a s druge je postala instrument širenja nacionalne svijesti (od izdanja na njemačkom pisane Pohlinove gramatike 1768. i Linhartova »Pokušaja povijesti Kranjske i ostalih zemalja južnih Slavena Austrije«, 1788–91., nadalje). Poezija i drama na slovenskom jeziku uklapale su se u kasnobarokne, rokoko, prosvjetiteljske i predromantičarske paradigme (Anton Feliks Dev, Jurij Japelj, A. T. Linhart, 1756–95); s jezikoslovcem J. Kopitarom (1780–1844) te pjesnicima Janezom Nepomukom Primicem, Štefanom Modrinjakom i U. Jarnikom (1784–1844) početkom XIX. st. uvriježila se romantičarska misao. Istodobno je V. Vodnik (1758–1819), koji je proizišao iz preporodnoga kruga svestrano poticajnoga baruna Žige Zoisa, pokušavao pratiti klasicističku poetiku; nju je u XIX. st. privremeno afirmirao Jovan Vesel Koseski.

Romantizam je u Sloveniji dostigao vrhunac s F. Prešerenom (1800–49), koji je u svojem opusu spojio tradiciju dotadašnjih tijekova i usmjerenja u europskoj književnosti (od antike i petrarkizma do bajronizma) te osobno i narodno iskustvo. Pokušavali su ga pratiti i drugi umjetnici, osobito S. Vraz (1810–51) u svojem predilirskom razdoblju. Prešerenova zbirka »Poezije«, objavljena 1847., ubrzo je postala mjerilom vrjednovanja potonjih književnih postignuća. U doba prije i tijekom revolucije 1848. širilo se domoljubno budničarsko pjesništvo (J. Vesel Koseski, Lovro Toman), koje je postalo umjetnički i ispovjedno važno tek u postromantizmu druge polovice XIX. st. (S. Jenko, 1835–69; S. Gregorčič, 1844–1906; A. Aškerc, 1856–1912).

Zbog smanjenja mogućnosti tiskanja novina i knjiga u doba Bachova neoapsolutizma došlo je do pojave novih naraštaja i promjena u misaonosti. Već su »mladoslovenci« (F. Levstik, 1831–87; J. Jurčič, 1844–81; J. Stritar, 1836–1923) u književnost uveli kriterij kvalitete, koji nije mogla nadomjestiti ni domoljubna tendencija. U doba sutona romantizma i prelaska prema poetskomu realizmu u slovenskoj su se književnosti uvriježili društvenokritički i povijesni roman (J. Jurčič, J. Stritar, J. Kersnik, 1852–97; I. Tavčar, 1851–1923; Fran Detela) te historicistička tragedija i građanska drama, koja se nakon 1890. usmjerila prema naturalizmu (J. Jurčič, F. Levstik, Anton Medved, Josip Vošnjak, Anton Funtek, Engelbert Gangl). Najraznovrsnije je bilo pjesništvo; osim ispovjedne lirike, koja je u širokom rasponu od pesimizma do ironije tematizirala nesklad između pojedinčeve osobnosti i svijeta, razvijala se i suvremena – često parabolična – epika (F. Levstik, S. Jenko, S. Gregorčič, A. Aškerc, F. Gestrin, 1865–93). U kratkoj su prozi najizrazitiji bili pomaci od folklorističkoga postromantizma (F. Levstik, J. Trdina, 1830–1905) prema realizmu i naturalizmu (J. Jurčič, J. Kersnik, I. Tavčar). U slovenskoj književnosti tada su snažno odjekivali svjetonazorski i kulturno-politički sukobi (Anton Mahnič, I. Tavčar).

Oko 1895. postali su sve očitiji znakovi prodora naturalizma (F. Govekar, 1871–1949; Z. Kveder, 1878–1926), no već je prije kraja stoljeća kod mlađih umjetnika prevladala moderna, koja se razvijala u različitim smjerovima: opsežni opus Ivana Cankara (1876–1918) u svim je vrstama uveo simbolizam, koji je u lirici dostigao vrhunac s O. Župančičem (1878–1949), J. Murnom (1879–1901) i A. Gradnikom (1882–1967). Novoromantični vitalizam izražen je u pjesništvu D. Kettea (1876–99), dekadencija u djelu P. Golije (1887–1959). Početci ekspresionizma vidljivi su u pjesništvu S. Majcena (1888–1970), futurizam se počeo najavljivati kod V. Levstika (1886–1957). Procvat moderne, koja uz Prešerena znači drugi vrhunac slovenske književnosti, stvorio je više osobnih stilskih varijanti, koje su brzo postale uzor drugim autorima (Ivan Cankar prozaicima, osobito Ksaveru Mešku, O. Župančič mlađim pjesnicima). Uz predstavnike novih tijekova vrijedna su djela stvorili i tradicionalno usmjereni autori (F. S. Finžgar, 1871–1962; F. Maselj Podlimbarski, 1852–1917; Milan Pugelj). Također je došlo do prepletanja modernističkih i realističkih elemenata u opusima više umjetnika (osobito u prozi; I. Tavčar, Izidor Cankar, 1886–1958; V. Levstik, Fran Milčinski).

Prije I. svjetskog rata slovenska je knjiga postigla u recepciji kvantitativni vrhunac: usmene pripovijesti u nakladi celovečkoga Društva sv. Mohora objavljene su u gotovo 100 000 primjeraka; potpuno je razvijena tada bila već i književnost za mladež (F. Levstik, Ivan Tomšič, J. Stritar; poslije i O. Župančič, P. Golia i Josip Vandot). Među popularnim žanrovima najraširenije su bile seoska (Narte Velikonja) i povijesna (Jakob Sket, Miroslav Malovrh, poslije Janez Jalen) pripovijest; nakon 1900. razvio se i pustolovni roman (V. Levstik, Izidor Cankar, N. Velikonja).

Između dvaju svjetskih ratova književnost se modernizirala temama religioznoga, psihoanalitičkog iskustva i »novoga čovjeka« ili čuvala realističko-naturalističku tradiciju. To dvojstvo izražava tema raskola duha i tijela, npr. u svećeničkom romanu »Plebanus Joannes« (1920) I. Pregelja (1883–1960). Drama je tematizirala socijalne konflikte, snovitim se prizorima približavala simbolizmu (kasni S. Majcen) ili katkad groteski (Anton Leskovec). Talijanska okupacija Primorske u pripovjednoj je prozi F. Bevka (1890–1970) jačala nacionalno-socijalne teme. Lirsku modernizaciju najavio je Anton Podbevšek motivima futurističkoga kulta tehnike. Ljepotu rasapa u lirici M. Jarca (1900–42) stupnjevao je S. Kosovel (1904–26) u katastrofičnoj viziji propasti i rođenja »novoga čovjeka« (»Ekstaza smrti«, »Pjesme«, 1927); njegova je konstruktivistički angažirana lirika zbog intermedijalne destrukcije tradicije bila objavljena tek 1967 (»Integrali ’26«). Anton Novačan je u povijesnoj drami »Herman Celjski« (1925) prikazao nietzscheovski rasap metafizike, S. Grum (1901–49) u drami »Događaj u gradu Gogi« (1927) spojio je freudovsku seksualnu traumu i paradoks vremena koje teče i istodobno stoji te čovjeka pretvara u grotesknoga živoga mrtvaca. Drame Ivana Mraka prelaze u »himničke tragedije« s nadljudskim junacima koji utjelovljuju nadnaravne sile; te »ideološki neprimjerene« drame bile su objavljene s velikim zakašnjenjem (npr. »Revolucijska tetralogija«, 1970). U eseju »Kulturni problemi slovenstva« (1932) najutjecajniji književni kritičar J. Vidmar (1895–1992) odlučno je zagovarao umjetničku autonomiju. Lirski katolički simbolizam (A. Vodnik, 1901–65) modernizirao je E. Kocbek (1904–81), koji je u zbirci »Zemlja« (1934) čovjeka obilježio kao paradoksalnu jedinku vječnosti i promjenljivosti, u spoju »nove stvarnosti« i personalističkog egzistencijalizma. Esejistički je angažman Kocbeka zavadio s tradicionalnim političkim katolicizmom i u doba II. svjetskog rata formirao ga u središnju osobnost slovenske katoličke ljevice. Filozofske dvojbe razdoblja tematizirao je V. Bartol (1903–67), koji je u filozofsko-povijesnom romanu »Alamut« (1938) u liku vođe perzijskih »asasina« povezao makijavelizam s nietzscheovskom voljom za moć. Lirika B. Vodušeka (1905–78) izrazila je egzistencijalnu krizu čovjeka u apsurdu (»Odčarani svijet«, 1939). Tematski mu je kontrapunkt erotska lirika Lili Novy (»Tamna vrata«, 1941). U skladu s poviješću jačala je i književnost socijalnog realizma. Drama utemeljuje nužnost društvene preobrazbe kroz povijesnu građu (B. Kreft, 1905–96; »Celjski grofovi«, 1932) ili u kritici »glembajevskoga« građanstva (Ivo Brnčič, Ferdo Kozak). Ljevičarski je angažman primjetan među ostalim u lirici I. Grudena (1893–1948), naturalističkim romanima A. Ingoliča (1907–92) i romanima Prežihova Voranca (1893–1950) s građom iz I. svjetskog rata i socijalno-političke napetosti u seosko-proleterskoj sredini oko 1920 (»Požganica«, 1939; »Doberdob«, 1940; »Jamnica«, 1945). M. Kranjec (1908–83) u prozi naglašena lirizma prikazao je ljevičarstvo kroz likove iz nižega sloja sklone čežnji i skitnji (osobito »Priča o dobrim ljudima«, 1940); nakon rata pisao je tetralogiju o slovenskoj narodnooslobodilačkoj borbi »Iza svijetlih obzora« (1960–63). Za II. svjetskog rata književnost je označila političko-ideološka djelatnost autora: ilegalnu »partizansku« liriku reprezentira M. Bor (1913–93) zbirkom »Vihorom protiv vihora« (1942) i K. Destovnik-Kajuh (1922–44). Oznaku »domobranske« književnosti dobili su F. Balantič (1921–43), čija lirika (»U vatri strave drhtim«, 1944) od dekadentne krize prelazi u katoličko-ekspresionističke vizije spasa, i Ivan Hribovšek; u kanonu ju je čuvalo prije svega iseljeništvo. Iseljenička književnost, npr. lirika Vladimira Truhlara, V. Kosa (r. 1924), F. Papeža (1924–96) ili proza Z. Simčiča (r. 1921), osobito njegov roman »Čovjek s obje strane zida« (1957), bila je u okviru bivše Jugoslavije politički neprihvatljiva. Konflikti između socijalnorealističke kulturne politike (I. Potrč, 1913–93; roman »Na selu«, 1954) i modernizacije naglo su nastali i u republičkim granicama. Kocbekova egzistencijalistička zbirka novela »Strah i hrabrost« (1951) bila je polemički prihvaćena (i njegova izrazito modernistička poslijeratna lirika, npr. »Groza«, 1963., izražava egzistencijalističke teme). Ipak je urednica i spisateljica Kristina Brenk uspjela objavljivati kvalitetnu suvremenu književnost za mladež. U tom nizu proslavili su se među ostalima K. Kovič (1931–2014) i S. Makarovič (r. 1939). U književnosti za djecu i mladež ističu se među ostalima Polonca Kovač, Slavko Pregl, Janja Vidmar i Lenart Zajc. Modernističku tehniku asocijacija u prozu je uveo C. Kosmač (1910–80) u romanu »Proljetni dan« (1953), djelomice M. Mihelič (1912–85) u romanu »Travanj« (1959); u lirici L. Krakar (1926–95); u dramatici J. Javoršek (1920–90) prešao je u poetsku dramu. U to je doba najutjecajnije bilo intimističko lirsko oživljavanje novoga romantizma (Ada Škerl; I. Minatti, 1924–2012) koje je utrlo put zbirci »Pjesme četvorice« (1953) koautora K. Koviča, J. Menarta (1929–2004), T. Pavčeka (1928–2011) i C. Zlobeca (1925–2018). Neoromantičarski tijek u suvremenosti vitalistički su nastavili Pavček i Zlobec, ali i Miroslav Košuta i Marko Kravos. Menartovo pjesništvo prešlo je u verizam svakodnevice i ironiju (slično i pjesništvo Ervina Fritza). Kovič se zbližio s rilkeovskim postsimbolizmom (»Labrador«, 1976) i poslije prešao postmodernomu poetskomu komentaru pjesme (»Sibirski ciklus«, 1992). Lirske simbolističke zamisli C. Vipotnika (1914–72) stupnjevao je J. Udovič (1912–86) i do nadrealističkih pjesničkih slika (»Zrcalo snova«, 1961). D. Smole (1929–92) tematizirao je sartreovsku samoprijevaru i otpor apsurdu (drama »Antigona«, 1960; poslije je prešao u dramu apsurda); dopunjavao ga je dramatičar Primož Kozak, donekle i realistički romanopisci B. Zupančič (1925–80) i V. Kavčič (1932–2014). Tema apsurda i otpora prelazi iz povijesnih situacija u mitsku bezvremenost u lirici D. Zajca (1929–2005) s jezovito-grotesknim životinjskim pjesničkim slikama (npr. »Jezik iz zemlje«, 1961) i u poetskim dramama (»Kalevala«, 1986). Bezvremensku zlu transcendenciju, privid ništavila ili relativnosti tematizirao je G. Strniša (1930–87) u poetskim dramama (»Samorog«, 1966) i lirskim simboličnim vizijama (»Odisej«, 1963; »Škare«, 1975). Često jezovito-groteskna lirika S. Makarovič oživljava narodne motive (»Pelin žena«, 1974). Uz zametke toga »magičnoga realizma« oko 1960. i umjereni modernizam (Saša Vegri, Andrej Kokot, poslije Janko Ferk, Gustav Januš) prelazi u visoki modernizam. N. Grafenauer (r. 1940) od mallarmeovske »apsolutne lirike« prelazi u tematizaciju odnosa bit–jezik (»Štukature«, 1975; »Palimpsesti«, 1984), Erika Vouk ga izražava u simboličnim slikama (»Bijelo drvo«, 2000). »Metonimije« svakodnevice ludistički ili ironično komponira Andrej Brvar, V. Taufer (r. 1933) razlaže sonetnu formu i tradicionalni lirski jezik (među ostalim »Vježbe i zadaće«, 1969); to drugo poslije povremeno i Jani Oswald. Dramu apsurda Petra Božiča (također i romanopisca) pojačava redatelj D. Jovanovič (r. 1939) u ultramodernističku samodostatnu igru jezikom (npr. »Marke, potom još Emilija«, 1969). Lirika T. Šalamuna (1941–2014) izražava asocijativnu dinamičnu svijest (»Poker«, 1966; »Balade za Metku Krašovec«, 1981); slične poetike slijede Andrej Medved i Iztok Osojnik (1951). Radikalizira ju konkretna lirika (Franci Zagoričnik) neoavangardnih pokreta (OHO) i krajnje asocijativna proza Marka Švabiča i Emila Filipčiča. U suvremenosti individualnu stvarnost tehnikom struje svijesti najdosljednije konstruiraju L. Kovačič (1928–2004), npr. u romanima »Dječak i smrt« (1968), »Pet fragmenata« (1981), »Došljaci« (1984–85), Nedeljka Pirjevec (»Obilježena«, 1992) i Marko Sosič (»Balerina, balerina«, 1997). R. Šeligo (1935–2004) s »Triptihom Agate Schwarzkobler« (1968) privremeno je slijedio poetiku »novoga romana«; u potonjim djelima (npr. drama »Lijepa Vida«, 1978; novele »Poganstvo«, 1986; roman »Izgubljeni svežanj«, 2002) karakteristične su teme religiozni osjećaj i kritika totalitarne prakse. Njezinu su strahotu prikazivali Pavle Zidar (»Sveti Pavao«, 1965) i I. Torkar (1913–2004; »Umiranje na rate«, 1984., s temom dachauskih procesa). Nakon 1970. većina romanopisaca suočava modernističku doživljajnu svijest s »objektivnijim« socijalnopovijesnim silnicama, među ostalima B. Pahor (r. 1913) s egzistencijalnom i »zamejskom« nacionalnom problematikom (»Nekropola«, 1967); A. Rebula (1924–2018) s katoličkom i nacionalnom (»zamejskom«) tematikom (»U Sibilinu vjetru«, 1968); A. Hieng (1925–2000) psihološko-realistički (»Nebo leptira«, 1980); V. Zupan (1914–1987) u vitalističkom prokušavanju kriznih situacija (»Menuet za gitaru«, 1975); Marjan Rožanc humanistički, povremeno s temom potrage za Bogom (»Ljubav«, 1979., također eseji »Manihejska kronika«, 1990); J. Snoj (r. 1934) političko-kritički i religiozno (»Brdo vješala«, 1982); izvrsni stilist Florjan Lipuš (r. 1937) s egzistencijalnom i društvenokritičkom tematikom (»Zablude đaka Tijaža«, 1981; »Boštjanov let«, 2003). Nakon 1980. lirski modernizam (Jure Detela, Brane Mozetič) već prelazi u izgled postmodernističkoga simulakruma. I. Svetina (r. 1948) oblikuje estetske erotske slike ili duhovne ekstaze (lirika »Joni«, 1976; drama »Šeherezada«, 1989). Milan Dekleva u formama izrjeka ili soneta izriče prevladavanje zapadne metafizike (»Panični čovjek«, 1990; »Nadmašeni čovjek«, 1992). Boris A. Novak oživljava trubadurske forme (»Alba«, 1999) i angažiranu dramu (»Kasandra«, 2001., s temom balkanskih ratova). Stvarni simulakrum, ironičnu igru s romantičnom tradicijom, započinju »Soneti« (1989) i »Soneti drugi« (1993) Milana Jesiha. U prozi ga najavljuje obrat u fantastiku (Milan Kleč) i popularne žanrove (Mate Dolenc, Evald Flisar, Dimitrij Rupel). Branko Gradišnik s metafikcijom (kratka proza »Mistifikcije«, 1987) najavljuje pripovjedače ontološke nesigurnosti, kao što su među ostalima Andrej Blatnik (»Buktinje i suze«, 1987), Igor Bratož (»Pozlata zaborava«, 1988), Jani Virk (»Rahela«, 1989); trivijalne žanrove parodiraju Maja Novak i Miha Mazzini. Magičnomu realizmu približava se Marjan Tomšič (istarski roman »Šavrinke«, 1985), Vlado Žabot (prekomurske »Vučje noći«, 1996) i Feri Lainšček (romski roman »Umjesto koga cvjeta ruža«, 1991). Atmosferu uhvaćenosti i nasilja simbolički tematizira Berta Bojetu (»Filio nije kod kuće«, 1990), povijesno konkretnije Dušan Merc. D. Jančar (r. 1948) ponavljajući konflikt između pojedinca i sila povijesnoga / suvremenoga društva naizgled »zatvara« u literarnu fikciju sa svojom »poetikom pogleda«, iako ga u živu stvarnost vraćaju egzistencijalne teme (među ostalim romani »Galijot«, 1978., »Polarna svjetlost«, 1984; drama »Halštat«, 1996). Do apsurdne groteske dostižu drame Matjaža Zupančiča. Pjesnici rođeni nakon 1960., A. Debeljak (1961–2016; »Minute straha«, 1990) i Uroš Zupan (»Sutre«, 1991), nihilizam nadilaze sitnim doživljajima koji uspostavljaju »ja«, od tjeskobe preko ekstatičnoga pjesničkog iskustva do trenutačnih refleksija, ironizacije ili mitizacije svakodnevice, sve do oživljavanja rilkeovske ljepote i relativizacije stvaralačkoga subjekta (Alojz Ihan, Maja Haderlap, Maja Vidmar, Cvetka Lipuš, Barbara Korun, Peter Semolič, Fabjan Hafner, Primož Čučnik, Taja Kramberger, Aleš Šteger, Miklavž Komelj). Katarina Marinčič tematizira građanstvo iz prošlosti, kratka proza Mojce Kumerdej, Aleša Čara i Polone Glavan suvremenost; njezinu urbanu otuđenost izražava Andrej Skubic polifonijom jezičnih kodova.

Kazalište

Najstariji tragovi kazališta u Sloveniji vode do predslavenskog razdoblja, a upisuju se u kultove plodnosti nomadsko-pastirske zajednice (kurentovanje), dok arheološki nalazi upućuju na kazališnu djelatnost u rimsko doba (emonsko kazalište). Od srednjovjekovlja do XIX. st. razvijala se višejezična kazališna kultura: u isusovačkom kazalištu u Ljubljani i Rušama (1597–1773., 1680–1722) glumilo se na latinskom, a u XVI. st. započela su i redovita gostovanja talijanskih glumaca i opernih pjevača te njemačkih kazališnih družina, koja su se protezala sve do XX. st. Prve predstave na slovenskom javile su se u doba baroka, u drugoj polovici XVII. st., od kada datiraju prvi dramski predlošci na slovenskom, uglavnom pasionske tematike. Kraj XVIII. st. donio je konačan nastup sekularne, građanske kazališne kulture, zahvaljujući kulturnom kružoku baruna Žige Zoisa i komedijama A. T. Linharta. No kazalište je ubrzo dospjelo u krizu te tijekom XIX. st. zbog nepovoljnih političkih prilika (Bachov apsolutizam) bilježilo uzastopne neuspjele pokušaje obnove, pretežito u radu čitaonica i kao otpor germanizaciji. Novo je razdoblje bilo otvoreno tek djelovanjem Dramatičnoga društva u Ljubljani (1867–92) zaslugom F. Levstika i postupnom profesionalizacijom kazališnog rada, okrunjenom 29. IX. 1892. otvorenjem Deželnoga gledališča u Ljubljani slovenskom predstavom, Borštnikovom preradbom i režijom »Veronike Desinićke« J. Jurčiča te profesionalnom glumačkom postavom (I. Borštnik, Z. Borštnik-Zvonarjeva, A. Verovšek, Anton Cerar-Danilo i Avgusta Danilova). Djelovanje Deželnoga gledališča u Ljubljani (1892–1914) bilo je u oštroj konkurenciji s njemačkim poduzetnicima pa je dio ansambla otišao iz Slovenije (tako par Borštnik u Zagreb), no nadopunili su ga češki umjetnici i drugi profesionalni naraštaj (H. Nučić, J. Daneš-Gradiš, Milan Skrbinšek, P. Juvanova), dok je ključni domaći dramatičar bio Ivan Cankar, iako su mu drame (primjerice, »Sluge«) zbog društvenokritičkoga naboja bile praizvedene u Zagrebu (1918) i tek nakon godinu dana u Ljubljani. Sljedeća je kriza nastupila kada je A. Šušteršič 1914. kazalište pretvorio u kinodvoranu, pa su tek Slovensko gledališče u Trstu i Danilovo Malo gledališče u Ljubljani održavali kontinuitet. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, u sezoni 1918–19., rad su započela dva nacionalna kazališta, Narodno gledališče u Ljubljani i Mariboru, a tijekom međuratnoga razdoblja pridružio im se i tršćanski ansambl (E. Kralj, Ema Starčeva, Elvira Kraljeva, Rado Nakrst). Uz nacionalno kazalište djelovale su i amaterske i eksperimentalne, lijevo orijentirane skupine, pa se znatno podignula i umjetnička razina repertoara, koji se zaslugom sustavnoga prevođenja bogatio klasičnim i brižljivo odabranim suvremenim autorima, postavljenima na razini srednjoeuropskih glumačkih i režijskih ambicija, a europskim standardima slovenske glume (Marija Vera i I. Levar vratili su se u Sloveniju) i režije (Osip Šest, R. Pregarc, C. Debevec, B. Kreft, Jože Kovič, B. Stupica) posebno su pridonijela značajna gostovanja (MHAT, M. Reinhardt, francuski kartel, V. E. Mejerholjd, A. J. Tairov, E. F. Burian). Kazalište je propadalo tijekom okupacije, no već u ljeto 1942. nastala je prva partizanska družina, Agit-teatar 1942., kojoj su se poslije pridružili i profesionalci pa je pod vodstvom Janeza Jermana nakon kapitulacije Italije nastala partizanska kazališna družina, tzv. Jermanova skupina, a 1944. bilo je otvoreno Slovensko narodno gledališče, koje je uz repertoar za frontu postavljalo i djela Ivana Cankara, A. T. Linharta, Molièrea i A. P. Čehova. Organizacijski napori u poslijeratnom razdoblju, posebice oko osnutka profesionalnih kazališta u provinciji, koja su ubrzo propala, te rađanje eksperimentalnih trupa koje su djelovale do 1960-ih, nastojali su na povratu europskih mjerila. Prešernovo gledališče u Kranju bilo je osnovano 1945., Mestno ljubljansko gledališče 1951., Slovensko mladinsko gledališče 1955. Drama Ljubljanskoga narodnoga gledališča osnovala je 1964. Malu dramu na Križankama, komornijih repertoarnih tendencija, pa je zajedno sa Slovenskim narodnim gledališčem u Mariboru (1919), Slovenskim ljudskim gledališčem u Celju i Slovenskim gledališčem u Trstu posve vratila prijeratnu razinu, okrenuvši se suvremenom egzistencijalističkom i apsurdističkomu repertoaru francuskih, poljskih i američkih autora, a i slovenskim dramatičarima, oko kojih je posebno nastojao redatelj Mile Korun. Slovensko narodno gledališče u Mariboru posebno se ističe otkako je upravu preuzeo T. Pandur (1989–96). Alternativna kazališna praksa začeta je 1950-ih (Oder 57, Glej, Pekarna), a u njezinim okvirima djeluje još jedno značajno redateljsko i dramatičarsko ime, D. Jovanovič. Osamdesetih su nastajale neovisne produkcije, no tek su 1990-ih uvedene u planirani sustav državne potpore. Među trupama se posebice izdvajaju Kozmokinetični kabinet Noordung Dragana Živadinova, nastao u okviru pokreta Neue Slowenische Kunst, te družine Koreodrama i Betontanc. Redateljsko kazalište u instituciji također slijedi avangardističke pretpostavke (J. Pipan, V. Taufer, T. Pandur).

Filozofija

Filozofija se u Sloveniji, pod utjecajem skolastike, počela razvijati već u XII. st., iz kojega su sačuvani latinski spisi Hermana Koruškoga (Hermannus de Carinthia), koji nose jasan pečat chartreske ranoskolastičke škole s naglaskom na teoriji o četiri vrste uzroka. Premda se spominje u okviru hrvatske filozofske baštine, početkom XVI. st. za daljnji je razvoj filozofije u Sloveniji značajan bio Kranjac Matija Hvale (Matthias Quale ili Qualle; 1470–1518), profesor (od 1510. i dekan) na tadašnjem Sveučilištu u Beču. Njegovi se tekstovi uglavnom bave nominalizmom, koji je specifičan za srednjovjekovni Beč. Tek u okviru tzv. katoličke obnove ili »druge skolastike« u XVII. i XVIII. st., osobito su značajni bili filozofski radovi slovenskih franjevaca s gotovo izričitim skotističkim usmjerenjem, dok su se isusovci pretežno oslanjali na filozofsku baštinu F. Suáreza. Po opsegu i značenju svojih filozofskih spisa posebice su se isticali skotist Hieronim Markilič (1712–90) i suarezijanac Anton Erber (1695–1746). Glavna je značajka njihova mišljenja nastojanje da se, polazeći od Aristotela, odlučno pobije kartezijanizam.

S pojavom prosvjetiteljstva na slovenskim prostorima latinski je prestao biti filozofski jezik, a zamijenio ga je njemački. Prijelaz sa skolastike na novovjekovlje dogodio se zahvaljujući misliocima kao što su padovanski sveučilišni profesor Jakob Štelin ili Jacopo Stellini (1688–1770), koji je pisao na talijanskom, Anton Ambschel (1746–1821) i Martin Kuralt (1757–1845). Taj je razvoj dosegnuo vrhunac u djelu Franca Samuela Karpeta (1747–1806), bečkoga profesora koji je postao posebice značajan po svojem originalnom tumačenju I. Kanta, premda se opaža i vrlo snažan utjecaj wolffovske škole. Karpet istodobno čini premosnicu XVIII. i XIX. st., a uz njega je najznačajniji predstavnik toga razdoblja bio wolffovac Franc Ksaver Gmeiner (1752–1824). Za razliku od Karpeta, Gmeiner je bio mnogo sustavniji i puno je više radio na historijskoj sistematici filozofije. Još je značajnije zanimanje za Kanta početkom XIX. st. pokazivao Jožef Kalasanc Likavec (1773–1850), podrijetlom Čeh, koji je svojim pedagoškim radom osobito pridonio snaženju temeljitije filozofijske naobrazbe. Bavljenje Kantom omogućilo je istodobno prodor njemačkoga klasičnog idealizma, ali i negativne reakcije na njega. Za to su osobito bili zaslužni Jožef Peter Alkantara Mislej (1761–1840) i Georg Mally (1793–1858), slovenski autori koji su, neovisno jedan o drugom, zasnovali vlastitu misao utemeljenu na matematičkoj refleksiji.

Početci razvoja filozofije na slovenskom jeziku vezuju se uz razvoj tzv. »druge skolastike« ili neoskolastike u Sloveniji, posebice u tomistički određenim katekizamskim radovima Matije Kastelca (1620–88), u kojima je filozofska refleksija prvi put na dostojan način bila pretočena u duh slovenskog jezika. Kastelčevo je filozofsko djelo utjecalo i na daljnji razvoj katoličkog vjeronauka, a on je, skupa s Gregorom Vorencom (1659–1730), Hipolitom Novomeškim (1667–1722), M. Pohlinom (1735–1801) i V. Vodnikom (1758–1819), također poglavito zaslužan za procvat slovenske strogo filozofijske (posebice ontološke) terminologije.

No u tom je razdoblju svakako najutjecajniji bio neotomizam, što je svoj vrhunac dosegnuo u radovima Antona Mahniča (Antun Mahnić; 1850–1920), koji je napravio globalnu analizu slovenske kulture i društva u svjetlu navlastito tomistički razumljene filozofije, koja je svoj najplodniji nastavak dobila u A. Ušeničniku (1868–1952).

U prvoj polovici XX. st. također je prevladavao neotomizam, za koji je posebice značajna usmjerenost na književno-estetska pitanja, a F. Veber (1890–1975), tada uz Ušeničnika najznačajniji slovenski filozof, bio je zaslužan za snažan prodor teorije predmeta i na njoj zasnovane spoznajne teorije. Veber je stvorio i vlastitu školu najznačajniji predstavnici koje su bili Klement Jug (1898–1924) i prva značajnija povjesničarka slovenske filozofije A. Sodnik (1896–1965). Prije II. svjetskog rata počela se razvijati i marksistička misao, a njezini su glavni predstavnici bili E. Kardelj (1910–79) i Boris Ziherl (1910–76).

Nakon II. svjetskog rata kao glavne filozofske struje prevladavaju marksizam, analitička filozofija, lacanovstvo, fenomenologija i hermeneutika. Marksistički su nauk razvijali B. Majer (1919–2010), Vojan Rus (1924–2015) i Božidar Debenjak (r. 1935), strukturalizam i lacanovstvo zastupaju poglavito Slavoj Žižek (r. 1949) i Mladen Dolar (r. 1951), a Veberovu tradiciju mišljenja nastavlja analitički smjer filozofa kao što su Frane Jerman (1933–2002), Andrej Ule (r. 1946) i Matjaž Potrč (r. 1948). Neotomizam se, unatoč tadašnjim teškim ideološkim prilikama, održao zahvaljujući filozofima poput Janeza Janžekoviča (1901–88) i Antona Stresa (r. 1942), dok je Milan (Emilio) Komar (1921–2006) djelovao u Argentini. Fenomenološko-hermeneutički smjer, koji je i danas jedan od najjačih u Sloveniji, razvijali su i razvijaju D. Pirjevec (1921–77), Ivan Urbančič (1930–2016), Tine Hribar (r. 1941) i Valentin Kalan (r. 1943).

Nakon osamostaljenja Slovenije i dalje su glavne struje fenomenologija, hermeneutika, analitička filozofija i teorijska psihoanaliza. Istodobno se razvijaju i drugi povijesno-filozofski pristupi, ali se dalje razrađuje i filozofijska sistematika (estetika, filozofija prirode, filozofija religije, politička filozofija, etika itd.).

Likovne umjetnosti

Arhitektura

Zapadnoeuropska romanika, koju su donijeli benediktinci i cisterciti, javila se u XI. st. (bazilika u Stični, 1156; Sv. Vid u Dravogradu, 1177). Od sredine XIII. st. često se uz romaničke elemente javljaju elementi gotičkog stila (crkva samostana u Kostanjevici). U XIV. st. prevladavao je gotički stil koji je vrhunac dosegnuo potkraj XV. i početkom XVI. st. (Sv. Marija u Ptujskoj Gori, oko 1400; samostanska crkva u Pleterju, oko 1420; Sv. Kancijan u Kranju, oko 1450; kor Sv. Marije u Crngrobu kraj Škofje Loke, 1521–30). U XVI. i XVII. st. u crkvenom graditeljstvu zadržala se srednjovjekovna gotička tradicija, a u gradovima se počela afirmirati renesansa, osobito mletački mješoviti gotičko-renesansni stil, u izgradnji burgova, palača i utvrda (Pretorska palača u Kopru, 1386–1452). U XVII. st. isusovci su osnovali kolegij u Ljubljani, koja postaje sve veće i značajnije središte, s vrhuncem u XVIII. st. u tzv. ljubljanskom baroku; tada su bile podignute ljubljanska katedrala (1700–07), prema nacrtima talijanskog slikara i graditelja A. Pozza (1642–1709), i gradska vijećnica (1717–18) najistaknutijega domaćega graditelja G. Mačeka (1682–1745). Iz doba klasicizama najstariji je dio lječilišta u Rogaškoj Slatini (1821). U doba bidermajera djelovali su Matej Medved (1796–1865) i Ignacij Prager (1762–1830), autori mnogobrojnih palača, kuća i ljetnikovaca. Najznačajnije je ostvarenje graditeljstva bidermajera Bleiweis-Sauvarova kuća u Ljubljani (oko 1850). Od sredine XIX. st. graditeljstvo je bilo u znaku historicizma, a prevladavali su graditelji iz Beča i Graza. Nakon potresa u Ljubljani (1895) u obnovi grada istaknuo se M. Fabiani (1865–1962), sljedbenik bečke secesije, kao i J. Plečnik (1872–1957), koji se proslavio u Beču i Pragu. Od 1920. bio je profesor na Tehničkome fakultetu u Ljubljani na kojem je odgojio mnogobrojne arhitekte. Njegovi studenti pripadnici tzv. ljubljanske škole bili su: Marjan Mušič (1904–84), Boris Kobè (1905–81), Edvard Ravnikar (1907–93) i Edo Mihevc (1911–85), koji su djelovali na Arhitektonskom fakultetu, a kao projektanti i urbanisti Francè Ivanšek (1922–2007), Oton Gaspari (1911–95), Emil Medvešček (1911–63), Branko Kocmut (1921–2006), Stanko Kristl (r. 1922) i Vladimir Mušič (1930–2014). Nakon II. svjetskog rata javili su se novi zadatci urbanističkog i regionalnoga planiranja, obnova sela i gradnja industrijskih objekata. Uz navedene isticali su se: Vladimir Šubic (1894–1946), Ivan Vurnik (1884–1971) i Stanislav Rohrman (1899–1973). U drugoj polovici XX. st. vodeći projektant bio je Vojteh Ravnikar (1943–2010), autor velikih javnih građevina (gradska vijećnica u Sežani, 1978). Na području Ljubljane stambena naselja projektirali su Janez Koželj (r. 1945), Božo Podlogar (r. 1947) i Jurij Kobè (r. 1948), a Aleš Vodopivec (r. 1949) više hotelskih i športskih objekata. Na području industrijskog oblikovanja istaknuli su se arhitekti Niko Kralj (1921–2013), Marijan Gnamuš (r. 1930), Oskar Kogoj (r. 1942) i dr.

Kiparstvo

Najreprezentativnija su djela romaničkoga kiparstva glavni portali crkava (Žička kartuzija u Špitaliču, kraj XII. st.), drveni kipovi (Majka Božja iz Velesova, sredina XIII. st.) i raspeća (iz okolice Cerknice, kraj XIII. st.). U drvenoj plastici od sredine XV. st. znatniji je udio domaćih radionica; ističe se ljubljanska radionica, čija djela predstavljaju prepletanje srednjoeuropskih i sredozemnih utjecaja. Postupno se očituju utjecaji renesanse, osobito u izradbi nadgrobnih spomenika. Ranobaroknu mramornu skulpturu izvodile su od druge polovice XVII. st. do 1780. radionice Luke Misleja (druga polovica XVII. st. – 1727), M. Kuše (Cussa, oko 1657–99) i F. Robbe (oko 1698–1757). U XIX. st. iz obrtničkih radionica proizašlo je nekoliko kipara školovanih u višim umjetničkim školama, od kojih se ističu autori realističkih poprsja, aktova, figuralnih kompozicija i javne plastike: A. Gangl (1859–1935), Ivan Zajc (1869–1952) i F. Berneker (1874–1932). Ekspresionizam braće Francèa (1895–1960) i Tone (1900–75) Kralja unio je u kiparstvo novi duh. Realistički izraz zadržali su Tine Kos (pravo ime Valentin; 1894–1979), Peter Loboda (1894–1952), Francè Goršè (1897–1984), a smireni lirski realizam braća Boris (1905–75) i Zdenko (1911–90) Kalina. Stilski raznoliki bili su Lojze Dolinar (1893–1970) i Karel Putrih (1910–59). Radikalnije su se za nove kiparske izraze, osobito apstrakciju, zauzeli Jakob Savinšek (1922–61), S. Batič (1925–2015), D. Tršar (r. 1927), Slavko Tihec (1928–93), Peter Černè (1931–2012) i Janez Boljka (1931–2013).

Slikarstvo

Od romaničkoga slikarstva sačuvalo se vrlo malo; najvrjedniji radovi minijaturnoga slikarstva nastali su u skriptoriju Stične (druga polovica XII. st.). Najstariji su primjeri ranogotičkoga zidnog slikarstva u crkvama u Crngrobu, Vrzdenecu i Svetom Janezu na Muri. Od sredine XIV. st. pojavili su se utjecaji Giottova slikarstva; u zapadnu i središnju Sloveniju unose ih furlanske, a u Prekmurje češke i južnotirolske radionice; ističu se djela Johannesa Aquile de Rakerspurga (djelovao između 1378. i 1405). Znamenite freske u crkvi sv. Marije u Ptujskoj Gori izvela je oko 1410. radionica Janeza iz Brunecka (početak XV. st.). Oko 1440. afirmirao se kasnogotički tzv. meki stil u djelima Janeza Ljubljanskoga (Johannes de Laybaco; djelovao 1443–59) u Muljavi (1456) i Kamnom Vrhu nad Ambrusom (1459). Pod utjecajem njemačkoga kasnogotičkoga realizma slikao je Andrej iz Ottinga (XV. st.) »Muke Kristove« u crkvi Sv. Duha u Slovenj Gradecu, a vrhunac predstavljaju freske u crkvi sv. Primoža nad Kamnikom (oko 1520), u kojima se prepleće gotika s elementima renesanse. Njemački i nizozemski renesansni oblici dolaze do izražaja u ilustracijama protestantskih knjiga, a talijanski u slikarstvu (iluzionističke freske na tzv. Celjskom stropu u dvorani grofovske palače u Celju, početak XVII. st.). Značajnu grafičku djelatnost ostvario je u svojem dvorcu Bogenšperku polihistor J. W. Valvasor (1641–93). Posebnu skupinu oltara čine tzv. zlatni oltari, zajedničko djelo kipara, rezbara i slikara, na kojima se stapaju gotički, renesansni i barokni stil (Volča, Bohinj, Ptujska Gora, Šmartno, Škofja Loka i dr.). Za razvoj baroknoga iluzionističkog slikarstva značajan je Giulio Quaglio (1668–1751), freskama u ljubljanskoj katedrali utjecao je na glavne predstavnike slovenskog iluzionističkog slikarstva: F. Jelovšeka (Ilovšek; 1700–64), autora fresaka u župnoj crkvi sv. Petra u Ljubljani, i njegova sina Krištofa Andriju (1729–76), koji je djelovao u Zagrebu (glavni oltar u crkvi sv. Katarine, 1762). Značajni majstori baroknih oltarnih slika bili su: V. J. Metzinger (1699–1759), F. Bergant (Wergant; 1721–69) i Anton Cebej (1722–74). Potkraj XVIII. st. radio je u Sloveniji austrijski slikar i bakropisac M. J. Schmidt (Kremser Schmidt; 1718–1801). Iluzionističko slikarstvo uz granicu prema Hrvatskoj razvilo se pod utjecajem pavlinskoga slikarstva. Glavni predstavnik bio je A. Lerchinger (1720–92). U prvoj polovici XIX. st. portrete, mrtve prirode i žanr-prizore u duhu klasicizma izrađivali su uglavnom strani majstori, a od domaćih se ističu: Franc Kavčič (Caucig; 1755–1828), Lovro Janša (1749–1812) i J. Tominc (1790–1866), koji su se afirmirali u Italiji i Beču. U Ljubljani su sredinom XIX. st. u duhu bidermajera izrađivali portrete i biblijske kompozicije Matevž Langus (1792–1855) i M. Stroj (Stroy; 1803–71; djelovao i u Zagrebu), a potkraj XIX. st. Janez Wolf (1825–84), učitelj braće Janeza (1850–89) i Jurija (1855–90) Šubica. Predstavnica građanskog realizma koja se kratko približila impresionizmu bila je Ivana Kobilca (1861–1926). Godine 1891. osnovao je u Münchenu privatnu slikarsku školu A. Ažbè (1862–1905), oko koje su se okupili glavni predstavnici slovenskog impresionizma: R. Jakopič (1869–1943), M. Jama (1872–1947), I. Grohar (1867–1911) i Matej Sternen (1870–1949). Potkraj XIX. st. u Beču je bila osnovana grupa »Vesna«, koja je nastojala stvoriti nacionalni likovni izraz; glavni predstavnici bili su Maksim Gaspari (1883–1980), Hinko Smrekar (1883–1943) i Saša Šantel (1883–1945). Ekspresionizam je bio prisutan u djelima braće Kralj, a avangardu su zastupali V. Pilon (1896–1970) i Avgust Černigoj (1898–1985). U Pragu su se školovali portretist, pejzažist i ilustrator B. Jakac (1899–1989) i Miha Maleš (1903–87), osnivač suvremene slovenske grafike. Utjecaj zagrebačke skupine »Zemlja« odrazio se u djelima Maksima Sedeja (1909–74), Francèa Miheliča (1907–98) i Frana Tratnika (1881–1957). Poetični koloristički realizam, koji se održao do II. svjetskog rata, javljao se kod G. A. Kosa (1896–1970), Francèa Pavloveca (1897–1959), M. Sedeja, B. Jakca, F. Miheliča (u nadrealističkim i poetsko-fantastičnim kompozicijama) i Z. Mušiča (1909–90), te Nikolaja Pirnata (1903–48), braće Nande (1899–1981) i Drage (1901–82) Vidmara, Dore Klemenčič-Maja (1911–88) i Ive Šubica (1922–89). Za razvoj suvremene slovenske umjetnosti bio je važan osnutak Umjetničke akademije u Ljubljani (1945). Poslijeratno doba najprije je bilo pod utjecajem socijalističkoga realizma, a od 1950. uslijedio je razvoj usmjeren prema svjetskim umjetničkim strujanjima. Slovenska grafika stekla je međunarodna priznanja, a osobito je važan bio osnutak Grafičkoga bijenala u Ljubljani (1955). Glavni su predstavnici velikih grafičkih opusa M. Maleš, F. Mihelič, Riko Debenjak (1908–87), Marij Pregelj (1913–67), Vladimir Makuc (1925–2016), J. Boljka i Janez Bernik (1933–2016). Apstraktnim smjerom krenuli su Stane Kregar (1905–73), Nikolaj Omersa (1911–81), Marko Šuštaršič (1927–76) i osobito G. Stupica (1913–90). Mlađi naraštaj slijedio je suvremena europska kretanja, od apstrakcije do pop arta, od hiperrealizma do konceptualne umjetnosti, a posebice su se isticale eksperimentalne umjetničke skupine »OHO« (postojala od 1966. do 1972., a članovi su bili: Tomaž Šalamun /1941–2014/, Marko Pogačnik /r. 1944/, Iztok Geister /r. 1945/ te Srečo /r. 1949/ i Nuša /r. 1948/ Dragan) i »IRWIN« (glavni predstavnici: Dušan Mandič /r. 1954/, Miran Mohar /r. 1958/, Borut Vogelnik /r. 1959/, Roman Uranjek /r. 1961/ i Andrej Savski /r. 1961/). Na Bijenalu u Veneciji 1995. izlagala je slovenska umjetnica Marjetica Potrč (r. 1954), koja živi u SAD-u, i slovenska skupina umjetnika »V. S. S. D.« (aktivna 1984–95) s instalacijom »Crveno more« (»Crveni planet«, 1992–93).

Glazba

Slovenska narodna pjesma, instrumentalna glazba i plesovi karakteristično reflektiraju raznolikost pojedinačnih zemljopisnih predjela i različitih kulturnih utjecaja. Najstariji ostatci slavenske kulture iskazuju se u sadržajima pjesama epskog i mitološkoga karaktera. Najarhaičnija je narodna glazbena tradicija pograničnih predjela, na starija razdoblja podsjećaju i neka preživjela glazbala: žvegle, drumlice, dude (diple) itd. Sadržajno, pjesme odražavaju raznolike slike iz životnoga ciklusa i drugih prigoda. Najčešće je troglasje, u kojem je vodeći srednji glas, za Korušku i središnju Sloveniju karakteristično je i petoglasno pjevanje, a za Štajersku četveroglasno. Sva narodna glazba do II. svjetskog rata bila je netemperirana. Za sjeverne dijelove karakteristično je skladno i smireno pjevanje, dok je pjevanje u Reziji resko i guturalno. Danas tradicionalnu podjelu glasova, pod utjecajem zapadnoeuropske kulture, sve više nadomješta četveroglasje i preradbe u obliku popularne glazbe (skupine Slak i Avsenik). Slovenska narodna glazbena tradicija postala je predmetom zanimanja i istraživanja od XVIII. st. nadalje.

Slovenska umjetnička glazba u svim je razdobljima pratila razvoj srednjoeuropskoga kulturnog fenomena. Najraniji dokument o pjevanju na slovenskom jeziku potječe iz VIII. st. Očuvan je niz jednoglasnih koralnih fragmenata i glazbenih kodeksa (XI–XV. st.). Crkvenu polifoniju u XVI. su stoljeću njegovale katoličke crkvene ustanove, a od sredine toga stoljeća po cijeloj se Sloveniji uvriježilo jednoglasno pjevanje protestantskih korala na slovenskom jeziku. Prva glazbena pjesmarica na domaćem jeziku, »Jedni psalmi« (»Eni psalmi«), objavljena je 1567. Najznačajniji slovenski skladatelj koji je tada djelovao u inozemstvu bio je J. Gallus (1550–91). U XVII. st. je zajedno sa snažnim protureformacijskim pokretom na slovenski prostor dospio talijanski glazbeni barok. Očuvani inventar muzikalija ljubljanske katedrale iz 1620–28. sadrži više od 300 naslova. Isusovački kolegij u Ljubljani (utemeljen 1598) poticao je glazbeno-dramska uprizorenja. Prva opera u Ljubljani bila je uprizorena 1660. Glazbenoj slici slovenskog etničkog teritorija u prvoj polovici XVII. st. svojim su djelom pridonosili prije svega Isaac Posch i G. Puliti, a sredinom stoljeća i domaći skladatelj J. K. Dolar. U prva tri desetljeća XVIII. st. glazbeno je žarište predstavljala Academia philharmonicorum, osnovana 1701. Prvu slovensku operu, danas izgubljeni »Belin« (1780. ili 1782), napisao je J. F. Zupan. Najranije je očuvano slovensko glazbeno-scensko djelo »Figaro« (1790) Janeza Krstnika Novaka. U Ljubljani je 1794. bilo osnovano Filharmonijsko društvo (Philharmonische Gesellschaft, do 1918) koje je poticalo stvaranje u klasicističkom stilu. Glavni skladatelji bili su F. J. B. Dussek, Josef Beneš, Anton Höller, Leopold Ferdinand Schwerdt i Gašpar Mašek. Dvadesetih godina XIX. st. u glazbenoj se reprodukciji pojavio romantizam, iako se zbog jakoga nacionalnog pokreta koji je favorizirao jednostavnu pjesmu uvriježio tek dosta kasnije. Najvažniji su predstavnici bili B. Ipavec, F. Gerbič i A. Foerster. Za slovensku nacionalnu glazbenu kulturu od prijelomnoga je značenja bio osnutak Glazbene matice 1872 (djelovala do 1945. i ponovno od 2004) i Slovenskoga zemaljskoga kazališta – Opere 1892. Početkom XX. st. u slovenskoj je glazbenoj umjetnosti bilo više smjerova – kasni i novi romantizam, impresionizam, ekspresionizam (R. Savin, E. Adamič, Janko Ravnik, M. Kogoj). Objavljivali su i polemizirali u časopisu »Novi Akordi« (1901–14). Između dvaju svjetskih ratova bili su utjecajni prije svega M. Kogoj (uz njega također i M. Bravničar i Vilko Ukmar) te S. Osterc. Iz Osterčeve skladateljske škole izišao je niz skladatelja: L. M. Škerjanc, Franc Šturm, Karol Pahor, Marijan Lipovšek, Pavel Šivic i Danilo Švara. Novi principi kao što su atonalitetnost i dodekafonija slovensku su glazbu dodirnuli nakon 1950., prije svega kod skladatelja koji su djelovali u inozemstvu (Božidar Kantušer, Pavle Merkù, Janez Matičič, V. Globokar). Kod kuće su stvarali P. Ramovš, A. Srebotnjak, Milan Stibilj, Ivo Petrič, D. Božič, Jakob Jež, Igor Štuhec, Lojze Lebič. Najmlađemu naraštaju pripadaju Jani Golob, Uroš Rojko, Aldo Kumar, Ambrož Čopi i dr.

Film

Prva javna projekcija (filmova braće Lumière i G. Mélièsa) održana je 16. XI. 1896. u Ljubljani. Za povijest ranoga slovenskog filma najznačajniji su kratki filmovi Karela Grossmana, ali se kontinuirana produkcija razvila tek od sredine 1920-ih. Najistaknutiji filmski stvaratelj do II. svjetskog rata bio je Metod Badjura, koji je u razdoblju 1926–40. snimio 29 dokumentarnih filmova, a 1931. bio je snimljen i prvi cjelovečernji film, dokumentarni »U carstvu zlatoroga« Janka Ravnika. Do većega razvoja kinematografije došlo je nakon II. svjetskog rata. F. Štiglic, najznačajniji redatelj do početka 1960-ih, režirao je 1948. prvi slovenski cjelovečernji igrani film »Na svojoj zemlji«, a međunarodni odjek imala je njegova lirska ratna drama »Dolina mira« (1956). Uz ratne filmove, 1950-ih osobito su popularni bili dječji filmovi o Kekecu u režiji Jože Galea te komedije češkoga redatelja F. Čápa. Sredinom 1950-ih debitirali su redatelji Jane Kavčič, koji se isticao ratnim i dječjim filmovima sve do 1980-ih, Igor Pretnar, koji je zapaženo adaptirao slovenske književnike, i France Kosmač. Tijekom 1960-ih prevladavale su modernističke tendencije prvaci kojih su bili B. Hladnik i M. Klopčič, a kojima je prilog dao i veteran Štiglic, dok se kritičkim filmovima u duhu crnoga filma isticao Jože Babič. Tijekom 1970-ih osebujan prilog slovenskom filmu dao je srpski redatelj Ž. Pavlović, a od redatelja koji su se tada javili ističe se Karpo Godina. U razdoblju nakon stjecanja neovisnosti najistaknutiji su novi redatelji Janez Burger, Jan Cvitkovič, Damjan Kozole i Janez Lapajne. Od 1962. u Ljubljani kontinuirano izlazi filmski časopis »Ekran«, dok je središnja institucija nastave filma ljubljanska Akademija za gledališče, radio, film in televizijo. Od filmskih festivala najznačajniji su nacionalni u Portorožu i međunarodni u Ljubljani.