simbolizam (franc. symbolisme), smjer u književnosti i likovnim umjetnostima u XIX. i početkom XX. st.
Književnost. Simbolizam se razvio ponajprije u francuskoj književnosti, a najznačajnijim pretečom i utemeljiteljem simbolizma drži se Ch. Baudelaire. Kao povijesno-stilska odrednica odnosi se ponajprije na posve određenu formu pjesništva, jezik kojega se definira u suprotnosti s jezikom proze. Jezik je simbolističkoga pjesništva sugestivan i teško razumljiv, s posebnim naglaskom na zvučnosti i simbolici, na štetu izravne denotacije i opisnosti. Simbolizam je obilježen kultom ljepote i slijedi načelo umjetnosti radi umjetnosti. Pjesnici simbolizma njegovali su ideju čistoga pjesništva (S. Mallarmé), u kojem ritam i zvuk stiha razbijaju svakodnevna značenja upotrijebljenih riječi, pretvarajući ih u simbole kojih je značenje nedokučivo. Simbolizmu je svojstveno isticanje značaja pjesništva u otvaranju mogućnosti posebne vrste spoznaje pjesničkim simbolima. Pjesništvo omogućuje čitatelju da razumno i osjećajno spozna ono što bez njegove simboličke djelatnosti ne bi bilo poznato. Uz Mallarméa, najznačajniji su francuski simbolisti bili A. Rimbaud i P. Verlaine. Simbolizam je manje ili više izrazito zastupljen i u ostalim europskim književnostima (R. M. Rilke, M. Maeterlinck, A. Beli, A. A. Blok, W. B. Yeats, O. Wilde, i dr.). U hrvatskoj književnosti elementi simbolizma izraženi su u djelima A. G. Matoša i V. Vidrića.
Likovne umjetnosti. Likovni su umjetnici prikazivali subjektivne, fantastične i mistične teme, često se koristeći motivima iz antičke mitologije i klasične književnosti, te crkvenim i erotskim motivima. U oblikovanju su se koristili stilskim sredstvima realizma, impresionizma i ekspresionizma. Tipični su predstavnici toga smjera francuski slikari G. Moreau, G. Doré, P. Puvis de Chavannes, O. Redon i kipar A. Rodin te njemački slikari A. Böcklin, G. Klimt, H. von Marées. Značajke simbolizma prepoznatljive su kod P. Gauguina, V. van Gogha te skupine → Nabis. Simbolizam je utjecao na → secesiju i → nadrealizam. U Hrvatskoj se simbolizam razvio početkom 1890-ih. Začetnik simbolizma u hrvatskoj umjetnosti bio je B. Čikoš-Sesija, a zamjetan je kod R. Auera, V. Bukovca te osobito skupine → Medulić, koja je nadahnuće pronalazila u nacionalnoj epici (T. Krizman, M. Rački, E. Vidović, I. Meštrović i T. Rosandić). Uz Meštrovića, najznačajniji kipar hrvatskog simbolizma bio je R. Frangeš-Mihanović.
