Schweitzer [švại'cəɹ], Albert, njemački liječnik, protestantski teolog, misionar i glazbenik (Kayserberg, Alsace, 14. I. 1875 – Lambaréné, Gabon, 4. IX. 1965). Studirao teologiju, filozofiju i glazbu u Strasbourgu, Parizu i Berlinu. Bio je protestantski vikar (1899–12) te docent na Teološkom fakultetu u Strasbourgu (1902–12). U Strasbourgu je također studirao medicinu 1905–12. God. 1913. otputovao je u Francusku Ekvatorsku Afriku, gdje se kao liječnik misionar do 1917. posvetio dobrotvornomu radu. Izgradio je misionarski centar s bolnicom u Lambarénéu, u kojoj je liječio i suzbijao bolest spavanja, lepru i dr. te je pomagao i prosvjećivao crnačko stanovništvo. Za I. svjetskog rata kao civilni zarobljenik prisilno je bio odveden u Francusku. U Alsace se vratio 1918. te je u Strasbourgu bio asistent u Općoj bolnici i pomoćni pastor. U tom je razdoblju počeo držati predavanja na kojima je propagirao etiku »poštivanja života« kojom je prožeta njegova studija Filozofija kulture (Kulturphilosophie, I–II, 1923). Od 1924. boravio je uglavnom u Lambarénéu, gdje je sagradio novu bolnicu. U njoj su radili i drugi liječnici, koji su nastojali poboljšati životne i zdravstvene prilike crnačkih stanovnika ekvatorijalne Afrike. Iako nije unaprijedio medicinsku znanost ni uveo nove medicinske postupke, za medicinu je zaslužan jer je upozorio na iznimnu etičku vrijednost liječničkoga rada. Objavio je više teoloških rasprava u kojima se, nasljedujući protestantsku povijesno-kritičku teologiju, osobito bavio Kristovom povijesnom osobom i sv. Pavlom: Tajna mesijanstva i patnje (Das Messianitäts- und Leidensgeheimnis, 1902), Od Reimarusa do Wredea: povijest istraživanja Isusova života (Von Reimarus zu Wrede: eine Geschichte der Leben-Jesu-Forschung, 1906), Psihijatrijska prosudba Isusa (Die psychiatrische Beurteilung Jesu, 1913), Mistika apostola Pavla (Die Mystik des Apostels Paulus, 1930), Kraljevstvo Božje i kršćanstvo (Reich Gottes und Christentum, 1967). Objavio je i nekoliko studija iz komparativne religije: Kršćanstvo i svjetske religije (Das Christentum und die Weltreligionen, 1924), Nazor na svijet indijskih mislilaca: mistika i etika (Die Weltanschauung der indischen Denker: Mystik und Ethik, 1936). Bio je i istaknuti orguljaš te glazbeni pisac; u monografiji J. S. Bach: glazbenik-pjesnik (J. S. Bach: le musicien-poète, 1905) upozorio je na simboliku i mistiku Bachove glazbe, a raspravom Njemačko i francusko umijeće izradbe orgulja (Deutsche und französische Orgelbaukunst und Orgelkunst, 1906) inaugurirao je pokret za obnovu tradicionalnih tipova orgulja. Pisao je i memoarsku prozu: Između vode i prašume (Zwischen Wasser und Urwald, 1921), Iz mojega djetinjstva i mladenaštva (Aus meiner Kindheit und Jugendzeit, 1924), Iz mog života i mišljenja (Aus meinem Leben und Denken, 1931). Za svoj humanitarni rad bio je nagrađen 1929. Goetheovom nagradom, a 1952. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir; njegov govor s dodjele ove potonje izazvao je veliku pozornost te je tiskan 1954 (Problem mira u današnjem svijetu – Das Problem des Friedens in der heutigen Welt).
