Schlick [šlik], Moritz, njemačko-austrijski filozof i fizičar (Berlin, 14. IV. 1882 – Beč, 22. VI. 1936). Bio je predvodnik logičkih empirista unutar tzv. Bečkoga kruga. Iako fizičar po primarnom obrazovanju, s doktorskim radom o teoriji relativnosti, i profesor na katedri induktivnih znanosti Sveučilišta u Beču, Schlick je svoj glavni intelektualni prinos dao u filozofiji – epistemologiji, filozofiji znanosti, teoriji značenja, ali, neuobičajeno za logičke empiriste, i etici. U filozofiji znanosti i epistemologiji artikulirao je tada vrlo utjecajan konvencionalizam unutar svoje interpretacije teorije relativnosti i prostor-vremena (koju je cijenio i sam A. Einstein) te teorije formiranja pojmova po uzoru na Hilbertove implicitne definicije, pruživši jake filozofske argumente protiv Kantove teorije o apriornoj konstituciji pojmova i empirijskoga znanja. U semantici i njezinim aplikacijama u filozofiji znanosti, Schlick je zastupao tada vladajuće načelo verifikabilnosti, prema kojemu je značenje/smisao (Sinn) nekog izraza metoda njegove verifikacije, što je upravo u Schlickovoj formulaciji ušlo u filozofski program Bečkoga kruga. U kasnijim radovima iz epistemologije zastupao je fundacionalizam i korespondencijsku teoriju istinitosti, oštro osporavajući Neurathov koherentizam i njegovu interpretaciju statusa protokolarnih sudova. Schlickov etički kognitivizam i koncept deskriptivne, nenormativne etike radikalan je odmak u odnosu na kantovsku deontološku etiku kao i etički eliminativizam u obliku Carnapova emotivizma te je ujedno anticipacija suvremene naturalističke moralne epistemologije. Značajnija djela: Opća spoznajna teorija (Allgemeine Erkenntnislehre, 1918), Prostor i vrijeme u suvremenoj fizici (Raum und Zeit in der gegenwärtigen Physik, 1919), Pitanja etike (Fragen der Ethik, 1930), O temelju spoznaje (Über das Fundament der Erkenntnis, 1934), Osnovne crte filozofije prirode (Grundzüge der Naturphilosophie, 1948), Zakon, kauzalitet i vjerojatnost (Gesetz, Kausalität und Wahrscheinlichkeit, 1948).
