sapuni (lat. sapo, genitiv saponis: sapun), smjese čvrstih i polučvrstih alkalijskih, u vodi topljivih soli viših masnih kiselina s 8 do 18 ugljikovih atoma. Dobivaju se iz prirodnih životinjskih i biljnih masti i ulja (npr. iz goveđega loja, kokosova ulja, palmina ulja), na temperaturi od 80 do 100 °C, saponifikacijom s natrijevom lužinom (tvrdi sapun) ili kalijevom lužinom (mekani, pastozni sapun), pri čem nastaje i glicerol. U dobivenu homogenu sapunsku masu dodaje se elektrolit (otopina soli alkalijskih metala), pa se zatim tzv. jezgra sapuna (dio s manjom gustoćom) odvaja od podlužnice (lužina i otopina soli). Iz podlužnice se naknadnom obradbom izdvaja glicerol. U novije se doba, prema modificiranomu postupku, prirodne masti i ulja prvo hidrolizom razgrađuju do masnih kiselina, koje se zatim neutraliziraju natrijevom lužinom ili otopinom sode.
Sapuni se u vodi koloidno otapaju. Zahvaljujući lipofilno-hidrofilnomu karakteru svoje molekule, oni već u malim koncentracijama znatno smanjuju napetost površine u otopini, te ona mnogo bolje kvasi nečistoće i pomaže njihovu odvajanju od podloge (→ deterdžent; tenzidi). To svojstvo sapuna omogućuje njihovu primjenu kao sredstva za pranje, emulgiranje i geliranje, odn. korištenje u osobnoj higijeni, pranju rublja i različitim industrijskim postupcima.
Sapuni koji se rabe u osobnoj higijeni (toaletni sapun) sadrže oko 80% masnih kiselina (tj. oko 85% alkalijskih soli masnih kiselina) te najviše 0,03% slobodnih alkalija. Već prema namjeni, toaletnomu se sapunu dodaju boje, mirisi, dezodoransi, dodatci za njegu kože, antioksidansi i baktericidi. U tekstilnoj industriji sapuni služe za pranje i mekšanje prirodnih vlakana, a u metalnoj industriji za podmazivanje i kao sredstvo za zaštitu od korozije. Medicinski sapuni sadrže različite ljekovite dodatke kao sumpor, ihtiol i dr.
Sapun je jedan od najstarijih poznatih kemijskih proizvoda. Prvi podatci o pripravi sapuna pojavili su se u spisima Plinija Starijega (I. st.). U srednjem vijeku proizvodio se u Veneciji i Marseilleu (zeleni »marseljski« sapun iz maslinova ulja). Masovna industrijska proizvodnja sapuna započela je u XIX. st., čemu je pridonio razvoj tekstilne industrije, povećan uvoz tropskih biljnih ulja te razmjerno jeftina proizvodnja sode po Leblancovu postupku. Nedostatak je sapuna stvaranje netopljivih koagulata kalcijevih i magnezijevih sapuna u tvrdoj vodi, što umanjuje njegovu djelotvornost za pranje. Upravo iz tih su razloga polovicom XX. st. sintetski deterdženti počeli potiskivati sapune kao sredstva za pranje, iako sapuni još uvijek nalaze široku primjenu u održavanju osobne higijene i u različitim industrijskim procesima.
U Hrvatskoj je 2006. ukupno proizvedeno 531 t sapuna; sapuni za toaletnu uporabu ugl. se uvoze. Najveći je proizvođač Saponia d. d. iz Osijeka, s godišnjom proizvodnjom od približno 350 t, a postoji i nekoliko manjih privatnih proizvođača.
