Santayana (engl. izgovor [sæntiæ'nə], španj. [~taja'na]), George (pravo ime Jorge Augustín Nicolás Ruiz de Santayana), španjolsko-američki filozof i književnik (Madrid, 16. XII. 1863 – Rim, 26. IX. 1952). Emigrirao je kao dijete s roditeljima u SAD 1872. Diplomirao filozofiju na Harvardovu sveučilištu 1886., gdje je i predavao 1889–1912. Potom je živio u Londonu, Oxfordu, Parizu i, od 1924. u Rimu. Pisao je na engleskom jeziku, ali je zadržao španjolsko državljanstvo. Pisao je eseje i rasprave iz ontologije, spoznajne teorije, estetike, etike i političke filozofije, filozofije povijesti (»Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da ju ponove«) i religije te komparativne književnosti: Smisao ljepote (The Sense of Beauty, 1896), Tumačenja pjesništva i religije (Interpretations of Poetry and Religion, 1900), Život razuma ili faze ljudskoga napretka (The Life of Reason: Or, the Phases of Human Progress, I–V, 1905–06), Tri filozofska pjesnika: Lukrecije, Dante i Goethe (Three Philosophical Poets: Lucretius, Dante, and Goethe, 1910), Skepticizam i animalna vjera (Scepticism and Animal Faith, 1923), Platonizam i duhovni život (Platonism and Spiritual Life, 1927), Kraljevstvo bića (The Realm of Being, u 4 dijela: Kraljevstvo bîti – The Realm of Essence, 1927; Kraljevstvo materije – The Realm of Matter, 1930; Kraljevstvo istine – The Realm of Truth, 1937; Kraljevstvo duha – The Realm of Spirit, 1940), Ideja Krista u Evanđeljima (The Idea of Christ in the Gospels, 1946), Prevlast i moć (Dominations and Powers, 1951). Kritički realist, naturalist, dualist i skeptik, držao je da stvarnost ima dva aspekta: s jedne strane, postoji slučajan razvoj materije prema organizmima koji su sposobni za praktično-spoznajno ponašanje (animalna vjera), a naposljetku i za razumski život prosvijetljen etičkim i estetskim vrjednotama, a s druge strane, stvarnost je sačinjena od čistih bîti koje transcendiraju slučajnosti egzistencije. Ljudski duh posrednik je među tim aspektima te intuitivno dokučuje beskonačnost i trajnost forme. Materija je nespoznatljiva realnost što egzistira izvan subjekta, a čovjek ju prima kao subjektivne impresije. Pritom su pjesništvo i religija primjeri imaginativnih kreacija koje nadoknađuju ograničenja spoznaje. Djela mu se odlikuju profinjenom ironijom i elokventnim stilom bogate metaforike. Pisao je i poeziju (Pustinjak iz Carmela i druge pjesme – A Hermit of Carmel, and Other Poems, 1901), velik je uspjeh postigao autobiografskim razvojnim romanom Posljednji puritanac (The Last Puritan, 1936), kritičnim prema američkoj puritanskoj tradiciji.
