Samanidi, islamska perzijska dinastija, koja je vladala u Središnjoj Aziji i istočnom Iranu od 875. do 999. Utemeljio ju je perzijski velikaš Saman Hoda u VIII. st. Njegove je unuke abasidski kalif Mamun 819. postavio za upravitelje iranskih gradova Samarkanda, Šaša, Fergane i Ustrušane. Kada je jednom od njihovih potomaka Nasru I. (? – 892., vladao od 864/65), čije se sjedište nalazilo u Samarkandu, kalif Mutamid, suočen s ekspanzijom Safarida, dodijelio 875. namjesništvo nad cijelom Transoksanijom (područje između Amu-Darje i Sir-Darje), bila je uspostavljena samostalna vlast Samanida. Moć dinastije porasla je za vladavine Nasrova brata Ismaila (849–907., vladao od 892), koji je osvojio Buharu i ondje osnovao svoje sjedište, a 901. potukao Safaride pa su Samanidi zavladali i Horasanom. Pod Ismailovim nasljednicima Ahmadom II. (? – 914., vladao od 907) i Nasrom II. (906–943., vladao od 914) Samanidi su se proširili prema istoku (na područje zapadno od Pamira), zapadu (do Kaspijskoga jezera i Teherana) i jugu (do Beludžistana). U nizu gradova (Hodžentu, Samarkandu, Buhari, Mervu, Nišapuru, Kermanu) razvili su visoku urbanu civilizaciju, izraslu na tradiciji stare perzijske kulture i jezika. Prijestolnice Samarkand i osobito Buhara postale su takmaci Bagdadu, a vladari su se nazivali šahovima te sebe vidjeli kao nasljednike sasanidskih vladara i obnovitelje iranske političke moći, zbog čega su promicali znanost te umjetnost koja slavi staru perzijsku baštinu. Na dvoru samanidskih vladara djelovali su znanstvenici Biruni i Ibn Sina te klasici perzijskoga pjesništva poput Rudakija i Firdusija. Moć dinastije počela je opadati od sredine X. st. Kratka vladavina Abdul-Malika (999) kojeg su porazili i svrgnuli Karahanidi označila je kraj Samanida. Neuspješan je bio pokušaj Abdul-Malikova brata Ismaila Muntasira da obnovi samanidsku državu (1000–05).
