Rusini (također Ruteni, /za/karpatski Rusi/ni/, Rusnaci), istočnoslavenski narod bez matične države; nešto više od milijun pripadnika nastanjeno je najviše u Ukrajini (transkarpatska pokrajina s glavnim gradom Užgorodom), zatim u Slovačkoj (područje Prešova), Poljskoj, sjeveroistočnoj Rumunjskoj, istočnoj Madžarskoj, Srbiji (pokrajina Vojvodina), te u manjem broju u Češkoj, Hrvatskoj (1343 pripadnika, 2021) i Bosni i Hercegovini. Veće rusinske zajednice žive i u SAD-u, Kanadi, Australiji te u zapadnoeuropskim zemljama. Rusini sami sebe najčešće nazivaju Rusnacima, dok je naziv Rusin kao nacionalno ime najuvrježeniji, osobito u Europi. Dijele se na nekoliko zasebnih regionalnih skupina: na Istočnim Karpatima, u Ukrajini i Rumunjskoj žive Huculi, koji za sebe tvrde da su potomci nepokorenih poljskih plemića iz kasnoga srednjeg vijeka. Zapadno od Hucula, u središnjem i južnom dijelu rusinskih Karpata, živi bojkovska zajednica koja je onamo stigla vjerojatno migrirajući iz Galicije i Bukovine. Još zapadnije, u Poljskoj, živi lemkovska zajednica. Lemkovski su Rusini 1930-ih bili izloženi agresivnoj politici asimilacije s poljskim Ukrajincima, kojoj su se, kao i u kasnijim pokušajima, snažno odupirali. Pojedine se regionalne skupine odlikuju etnografskim i dijalektalnim posebnostima. Rusinski etnonacionalni i kulturni identitet u vezi je s vjerskom pripadnošću grkokatoličanstvu i pravoslavlju. Rusinski jezik pripada skupini istočnih (prema drugim tumačenjima zapadnih) slavenskih jezika i ima više dijalekata na koje su znatno utjecali susjedni slavenski i neslavenski jezici. U sklopu rusinskoga nacionalnog preporoda u XIX. i XX. st. nastojalo se riješiti pitanje stvaranja jedinstvenoga standardnoga jezika za sve Rusine. Rusinski su intelektualci u Potkarpatju tada započeli proces jezične kodifikacije, koji još uvijek traje. Danas postoji više inačica standardnoga jezika, kojima se služe pripadnici rusinske manjine u različitim državama. U Ukrajini rusinski nije priznat. U Slovačkoj je jezik tamošnje rusinske manjine kodificiran 1920-ih, dok lemkovski jezik u Poljskoj još uvijek nije kodificiran. Rusinski dijalekt u Vojvodini i Hrvatskoj bio je standardiziran već u prvoj polovici XX. st. (Gramatika bačko-rusinskoga jezika – Gramatika bačvansko-ruskej bešedi, 1923., Gavriila Kosteljnika, početak je standardizacije) i na njem se razvila znatna književnost. Na rusinskom jeziku od 1922. izlaze časopisi, a od 1921. izlazi Narodni kalendar. Emitira se radijski i televizijski program (u Novom Sadu i Vukovaru), odvija se nastava u školama, gimnaziji i na Katedri za rusinski jezik i književnost Novosadskoga sveučilišta. Ukrajina, u kojoj živi najveći broj Rusina, još uvijek ne priznaje postojanje rusinske nacije, a službena vlast smatra ih Ukrajincima. Početkom 1990-ih okolne države u kojima žive Rusini priznale su im manjinska prava, a 1995. u Prešovu je prihvaćena deklaracija o rusinskom jeziku. Izvan rusinskih matičnih prostora (Ukrajina, Poljska, Slovačka) postoji organizirana rusinska dijaspora u Madžarskoj, Srbiji (Vojvodina), Hrvatskoj, Rumunjskoj, Češkoj i Sjevernoj Americi.
