Ruhr [ru:əɹ] ili Ruhrsko područje (njemački Ruhrgebiet), industrijsko područje u sjeverozapadnom dijelu Njemačke (savezna zemlja Nordrhein-Westfalen); obuhvaća 4434 km² s približno 5,3 mil. st. Leži između rijeka Rajne, Ruhr i Lippe; obuhvaća dio Rajnskoga škriljavoga gorja, donjorajnsku nizinu i zapadnofalačku zavalu. Najveće značenje za industrijalizaciju Ruhra imala su bogata ležišta kamenog ugljena (na jugu površinski kop, prema sjeveru slojevi ugljena dosežu dubinu do 1800 m), koja su se počela iskorištavati već u srednjem vijeku, pojačano od početka XIX. st., a osobito od sredine XIX. st., kada se tehničkim usavršavanjem proizvodnja povećala. Isprva se razvila crna metalurgija – proizvodnja željeza i čelika te teških strojeva i baznih kemijskih proizvoda. Od početka 1960-ih proizvodnja ugljena neprestano se smanjuje (uvoz nafte i prirodnoga plina), metalurgija stagnira, razvijaju se automobilska, elektrotehnička, kemijska i petrokemijska industrija, precizna mehanika, proizvodnja piva, farmaceutska, staklarska, tekstilna, prehrambena i elektronička industrija, a u novije doba jača uslužni sektor (bankarstvo, trgovina i dr.) i grade se tehnološki parkovi. Ruhr se ubraja u najgušće naseljena područja Europe; na 1 km² prosječno živi 1199 st., a mjestimično i 20 000 st. Najveća je koncentracija velikih gradova između srednjeg i donjega toka rijeka Ruhr i Emscher (Bochum, Dortmund, Duisburg, Essen, Gelsenkirchen, Herne, Oberhausen, Recklinghausen); predgrađa im se često stapaju stvarajući jedinstven urbani pojas. S obzirom na Rajnu prometni je položaj Ruhra vrlo povoljan. Gusta željeznička i cestovna mreža te plovni vodeni putevi (rijeka Ruhr, kanali Rajna–Herne i Dortmund–Ems) povezuju ga s rajnskim područjem, Sjevernim morem i krajevima oko Mittellandkanala. Njegova glavna luka Duisburg (na Rajni) ujedno je i najveća europska unutrašnja luka (ukupni robni promet 49,3 milijuna tona, 2010). – Ruhr je 1815. odlukom Bečkoga kongresa postao dio Pruske. U drugoj polovici XIX. st. postao je glavno industrijsko središte Njemačke te područje s najvećom gustoćom stanovništva. Područje je osobito poznato po tzv. Ruhrskom pitanju koje se pojavilo u razdoblju 1920–25. Nastojeći nakon I. svjetskog rata oslabiti svoje njemačke konkurente, Francuska je posebno otežavala rješenje toga pitanja. Zajedno s Belgijom zauzela je dijelove Ruhra 1921. kako bi prisilila Njemačku na prihvaćanje Londonskog ultimatuma. Kada je Njemačka, nakon zaključenja Rapalskog ugovora sa Sovjetskim Savezom 1922., proglasila moratorij i prestala plaćati reparacije, francusko-belgijske postrojbe okupirale su u siječnju 1923. cijelo Ruhrsko područje (tzv. politika produktivne pljačke). Politika pasivnog otpora protiv okupacije znatno je pogoršala stanje njemačkih financija, jer je radnike i namještenike morala izdržavati vlada, što je uzrokovalo još težu inflaciju u Njemačkoj. To je prisililo Stresemannovu vladu da u rujnu 1923. odustane od pasivnog otpora, a zatim su ruhrski industrijalci sklopili sporazum sa savezničkom komisijom o isporukama ugljena, za što su dobivali kompenzacije od njemačke vlade. Kada je na konferenciji u Londonu 1924. bio prihvaćen Dawesov plan za reguliranje njemačkih reparacija, Francuzi su do kolovoza 1925. evakuirali Ruhr. Kao demilitarizirano područje Ruhr je ostao sve do 1936., kada ga je po Hitlerovu nalogu zaposjela njemačka vojska. Premda je nakon sloma Trećega Reicha 1945. ušao u sastav britanske okupacijske zone, zbog gospodarske važnosti Francuska je izborila internacionalizaciju i zajedničku okupaciju.
