Rossini [ros:i:'ni], Gioacchino, talijanski skladatelj (Pesaro, 29. II. 1792 – Pariz, 13. XI. 1868). Najvažniji operni skladatelj prve polovice XIX. stoljeća, potječe iz glazbeničke obitelji (otac hornist, majka pjevačica), u kojoj je stekao osnovno glazbeno obrazovanje. Na liceju u Bologni učio je glazbu (pjevanje, violončelo, glasovir i kontrapunkt), kao pjevač u malim opernim ulogama nastupao je od svoje 12. godine, a od 1804. i kao operni čembalist u lokalnim kazalištima, od kada potječu i njegove prve komorne skladbe i arije. Cjelovite je opere počeo skladati 1810. po narudžbi venecijanskih i drugih kazališta te ubrzo stekao popularnost širom talijanskih zemalja. Već tada se Rossinijeva skladateljska osobnost počela jasnije oblikovati u farsama i komičnim operama, u kojima pokazuje sklonost prema korištenju zvukovnih kvaliteta riječi i tzv. buffo-recitativu, te sentimentalnim melodijama razvijenih linija i bogatih ukrasa. Skladao je brzo (često jednu operu na mjesec), udovoljujući tako mnogobrojnim narudžbama, a mnogo je i putovao (Milano, Rim, Napulj). Prvi međunarodni uspjeh postignuo je ozbiljnom operom Tancredi (Venecija, 1813), u kojoj je ostvario i prve nove formalne operne postupke spajanja lirskih i dramatskih elemenata. Iste godine potvrdio je slavu komičnom operom Talijanka u Alžiru (L’italiana in Algeri) u koju je uspješno uveo elemente ozbiljne opere, postupak koji je nastavio i u Pepeljugi (La Cenerentola, Rim 1817). Po narudžbi rimskoga kazališta Argentina, u veljači 1816. praizvedena je njegova najpopularnija opera Almaviva, ili nekoristan oprez (Almaviva, ossia L’inutile precauzione), danas poznata kao Seviljski brijač (Il barbiere di Siviglia), prema Beaumarchaisovu predlošku. Spoj tradicionalnih skladateljskih postupaka, obogaćenih novim dramatskim nabojem i promišljenom razradbom u instrumentaciji, proveden je pozorno i višeslojno, čime je postignuta prštava komika s mnogo ironije i svježine. Kradljiva svraka (La gazza ladra, Milano 1817) pripada tada omiljenoj vrsti poluozbiljne opere (opera semiseria), nakon koje je slijedio niz djela skladanih za napuljska kazališta (stoga su neke uloge pisane na napuljskom dijalektu), među kojima se po dramatskoj razradbi ističe opera Otello (1816), a na tom je tragu za Veneciju skladana Semiramide (1823). Zahvaljujući međunarodnoj slavi, Rossini je gostovao u Beču (1822), a 1823., na vrhuncu slave, napustio je Italiju. Nakon slabijeg uspjeha u Londonu, nastanio se 1824. u Parizu, gdje je postao glazbeni ravnatelj Talijanskoga kazališta. Neke svoje talijanske opere s velikim je uspjehom prilagodio francuskom jeziku, ali uz izvjesne glazbene promjene kojima je razvedenu ornamentaciju melodije pojednostavnio, ali i dramatizirao. Talijanski i francuski operni stil ujedinio je u svojim posljednjim dvjema operama, Grof Ory (Le Comte Ory, 1828) i, osobito, Guillaume Tell (1829), u kojoj je potpuno pročistio svoj stil. Nakon toga je zbog bolesti i promijenjene umjetničke situacije malo skladao, samo pojedinačne arije, popijevke, manje komorne skladbe, kantate za državne prigode te crkvenu glazbu, u kojoj se ističe Stabat mater (1832., dopunjena 1841), izvorno skladana za izvedbu u Madridu. Počasna savjetnička služba na glazbenom liceju vezala ga je uz Bolognu do 1855., kada se zauvijek vratio u Pariz. Iako je poznatiji po komičnim operama, za razvoj glazbene scene jednako su važne njegove ozbiljne opere. Premda se nadovezivao na opernu umjetnost XVIII. stoljeća, uspostavio je u tom žanru nove formalne i stilske odnose. U formalnom je pogledu dramaturški proširio tzv. opere brojeva; uloga uvertire od formalne uvodne zabave postala je predigra, povezana s glazbenim materijalom opere. Na njegova su se djela nadovezale velike opere G. Meyerbeera 1830-ih godina. Svojom je popularnošću u tolikoj mjeri obilježio prva desetljeća XIX. stoljeća da je muzikolog R. G. Kiesewetter 1834. to doba nazvao razdobljem Beethovena i Rossinija.
