Rossellini [ros:el:i:'ni], Roberto, talijanski filmski i televizijski redatelj (Rim, 8. V. 1906 – Rim, 3. VI. 1977). Kraće vrijeme studirao, potom snimao amaterske filmove; na filmu profesionalno od 1938. Tijekom II. svjetskog rata režirao dva propagandistička igrana ratna filma, ali i pacifistički Bijeli brod (La nave bianca, 1941), s radnjom na ratnom bolničkom brodu, sniman potpuno izvan studija i s članovima posade kao glumcima. Taj je film takvim dokumentarističkim postupkom najavio neorealizam. Tomu pokretu Rossellini je iznimno pridonio dvama ratnim filmovima – filmom Rim, otvoreni grad (Roma città aperta, 1945., Grand Prix u Cannesu), o tragičnom djelovanju pokreta otpora potkraj rata, i filmom Paisà (1946), omnibusom u kojem se, u šest epizoda s različitim likovima, prate faze rata od iskrcavanja saveznika na Siciliji do očitovanja prvih poslijeratnih društvenih protuslovlja. I sljedeći film, njemačke produkcije, Njemačka nulte godine (Germania anno zero, 1948), dramatičan prikaz stanja u Berlinu nakon završetka rata, uklapa se u poetiku neorealizma; u njem je Rossellini do vrhunca doveo stilski postupak dugih vožnji kamere. U daljnjem razdoblju stvaralaštva odmaknuo se od neorealizma; uz zaokupljenost religijskom tematikom (npr. Franjo Asiški, Božji lakrdijaš – Francesco, giullare di Dio, 1950), tada je režirao niz psiholoških filmova o krizama identiteta i tjeskobi likova, karakterističnih za tzv. neorealizam duše. U tim djelima, pretečama modernističke tematike i poetike kraja 1950-ih i početkom 1960-ih, uglavnom je nastupala njegova tadašnja supruga I. Bergman; izdvajaju se Stromboli (1950), Europa 51 (1952) i Put u Italiju (Viaggio in Italia, 1953). Povratak ratnoj tematici kao i fazu zaokupljenosti političkim temama označili su filmovi General Della Rovere (Il generale Della Rovere, 1959., Zlatni lav u Veneciji) i Bila je noć u Rimu (Era notte a Roma, 1960). Od 1964., rezigniran zbog teškoća s distribucijom i slabim odzivom publike te gubeći vjeru u značajniju društvenu funkciju filma, režirao je na televiziji povijesne filmove didaktičkoga karaktera među kojima su najuspjeliji Uspon Luja XIV. (La presa di potere di Luigi XIV, 1966), Doba Cosima Medicija (L’età di Cosimo de’ Medici, 1972) i Descartes (Cartesius, 1974). Njegov brat Renzo (1908–82) bio je ugledni (i filmski) skladatelj, a kći Isabella (r. 1952) je glumica. Uz V. De Sicu i L. Viscontija Rossellini je najistaknutiji redatelj neorelizma; snažno je utjecao na mnoge srodne tendencije u svijetu.
