revolucija 1848–49.

ilustracija
REVOLUCIJA 1848-49., barikade na Trgu Bastille u lipnju 1848.
ilustracija1ilustracija2

revolucija 1848–49., niz revolucija u Europi kojima je završilo »doba revolucija« (1776/1789–1848), a odjeci kojih su se osjetili i u Latinskoj Americi. Započela je u siječnju 1848. na Siciliji, no pravi je pokretač bila Veljačka revolucija u Francuskoj, zemlji koja je od 1789. bila revoluc. uzor drugima. Revolucija nije zahvatila Rusiju, Španjolsku (dva manja pokušaja u Madridu odmah su ugušena) i skand. zemlje, a u Velikoj Britaniji ograničila se na posljednji val čartističkog pokreta (3. peticija). Nizozemska, Belgija i Danska izbjegle su revoluciju provođenjem reformi, a u Portugalu je izbila sa zakašnjenjem (1851). Najveća žarišta bili su Pariz, Beč, Berlin, Prag, Budimpešta i Milano. Nositelji su bili nezadovoljnici iz različitih društv. slojeva koje je ugrožavao stari (feudalni staleški) sustav ili moderni kapitalistički razvoj. U Francuskoj su pripadali građanstvu (obrazovani slojevi, koji su radili slabo plaćene poslove i ostali bez mogućnosti sudjelovanja u polit. odlučivanju, zatim sitni obrtnici ili trgovci, koje je ugrožavala industrijalizacija, nezaposleni radnici te seljaci pretvoreni u nadničare na zemljoposjedima). U drugim je državama građanskim liberalima jaku potporu davalo i nezadovoljno plemstvo. Društv. napetosti uzrokovane naglim porastom stanovništva, industrijalizacijom i urbanizacijom zaoštrila je i agrarna kriza 1845–47 (bolest krumpira, slabe žetve), koja je dovela do niza manjih spontanih buna širom Europe. Iako je kriza bila prebrođena 1847., ostalo je nezadovoljstvo postojećim vladama, koje nisu ispunile očekivanja u doba krize. Revoluciju su pokrenuli različiti uzroci: financ. krize i bankroti uzrokovani gosp. krizom, nezadovoljstvo mjerama pojedinih vlada u rješavanju krizne situacije te jačanje zahtjeva za polit. reformom, koja se činila rješenjem za sve probleme. Zahtjevi pojedinih polit. grupacija znatno su se razlikovali. Liberali su tražili dokidanje starih društv. odnosa (ostataka staleškoga društva) ondje gdje su još postojali, liberalizaciju gospodarstva i sudjelovanje u polit. životu (ustavnu monarhiju, pravo glasa za imućne, građanske slobode), a radikali su tražili potpunu demokratizaciju (republiku, opće pravo glasa). U većini država sve su polit. grupacije prihvatile i novu ideju nacije i nac. ujedinjenja (ondje gdje nacija nije živjela u okviru zajedničke države ili u višenacionalnim državama). Budući da u početku revolucije nigdje nisu naišle na ozbiljniji otpor, nije bilo ni velikih žrtava, ni potrebe za uvođenjem revoluc. terora.

Jedino je u Francuskoj revolucija ostvarila svoje izravne ciljeve. Francuska je i uoči revolucije imala razmjerno najpovoljnije polit. stanje, jer su neke liberalne reforme (dosta široke polit. slobode i snižen izborni cenzus) bile provedene već nakon revolucije 1830., u doba vladavine »kralja građanina« Luja XIX. Unatoč tomu, napetosti su počele u srpnju 1847., pošto je vlada F. Guizota odbila daljnje proširenje prava glasa (»banketna kampanja«). Kada je vlada treći put odbila reformu i zabranila kampanju (banket 22. II. 1848), umjereni su liberali izgubili kontrolu nad zbivanjima, a aktivirale su se radikalne skupine. No čak su i one bile začuđene brzom kraljevom abdikacijom nakon podizanja prvih barikada i prije izbijanja ozbiljnih sukoba (24. II. 1848). Bila je uspostavljena Druga republika i uvedeno opće pravo glasa muškaraca. Do radikalizacije je došlo nakon toga, jer su širi slojevi pariškoga puka očekivali sveobuhvatne društv. reforme, na koje liberalna vlada A. Lamartinea nije bila spremna. Drugi val revolucije izbio je u lipnju, a krvavo ga je ugušio general L. E. Cavaignac.

Među njem. državicama Bavarska je bila prva zahvaćena revolucijom. Povod je bio skandal oko polit. utjecaja ljubavnice na kralja Ludviga I., no demonstranti su ubrzo proširili zahtjeve liberalnima i nacionalnima. Veći je utjecaj na buduće događaje u njem. državicama imala revolucija u Austriji, gdje je nakon prvih nemira u ožujku 1848. bio smijenjen C. L. Metternich, simbol razdoblja restauracije; bio je obećan ustav, bile su uvedene građanske slobode i ukinuta cenzura, što je osiguralo održanje dinastije. Metternichov pad je doživljen kao kraj jednoga razdoblja i poticaj da se i drugdje pokuša s prevratima, pa su gotovo istodobno izbile revolucije u Veneciji, Milanu i Berlinu (17–19. III. 1848). Pruski kralj Fridrik III. bio je sklon nekim liberalnim reformama pa je već u veljači 1847. sazvao parlament (samo djelomično izborni). Pošto je odbio prihvatiti preliberalne prijedloge i raspustio parlament (lipanj 1847), i u Pruskoj je izbila revolucija (ožujak 1848). Krvavi neredi potaknuli su ga da obeća reforme i imenuje novu vladu, sastavljenu od liberala. U Beču i Berlinu bili su sazvani parlamenti koji su vijećali o budućim ustavima. U Njemačkom savezu bilo je postavljeno i pitanje ujedinjenja njem. nacije (parlament u Frankfurtu na Majni), a u raspravama su se predlagala dva rješenja, velikonjemačko (s Austrijom) i malonjemačko (bez Austrije, koja iz okvira višenacionalne Habsburške Monarhije nije mogla jednostavno pristupiti njem. nacionalnoj državi). Nac. pitanje bilo je ipak najprisutnije u revolucijama u Italiji, gdje je revolucija izbila kao nacionalni ustanak protiv austr. vladavine, te u Habsburškoj Monarhiji (nac. zahtjevi Čeha, Madžara, Hrvata, Srba u Vojvodini i dr.). U Italiji je najradikalniji oblik poprimila revolucija u Rimu. Ondje je liberalni papa Pio IX. započeo reforme već 1847., međutim radikalizacija revolucije 1848 (ubojstvo premijera nove liberalne vlade, proglašenje republike), dovela je do papina poziva na stranu intervenciju (i njegova kasnijeg izrazito negativnoga stajališta prema liberalizaciji društva).

Revolucije su dovele u pitanje drž. granice, pa je čak i Francuska proglasila nevažećima odluke Bečkoga kongresa (iz 1815), koje su bile temelj međunarodnih odnosa do 1848 (iako nije tražila konkretne promjene i nije ponudila pomoć drugima, što je učinila u doba revoluc. rata 1792). Revolucije ipak nisu dovele do promjena na karti Europe. Prijedlozi njem. ujedinjenja propali su pošto je pruski kralj odbio krunu koju mu je nudio parlament u Frankfurtu, a zasebnu prusku inicijativu za ujedinjenjem onemogućio je pritisak Austrije i Rusije (sporazum u Olmützu 1850). Ostali pokušaji stvaranja novih država (Madžarska, Italija) propali su slomom revolucije.

Za neuspjehe revolucija bilo je odsudno to što je vojska svuda ostala lojalna, pa su posvuda bile ugušene silom. Međutim, kao što ni revolucije 1848. nisu bile krvave, većina nije bila ugušena posebno brutalno. Iznimka je bila Lipanjska revolucija u Francuskoj. Nakon toga je Alfred Windischgräz 17. VI. 1848. pacificirao Prag, zatim Lombardiju i Beč, u prosincu 1848. je bila završena pruska revolucija u Berlinu, republiku u Rimu srušile su u lipnju 1849. franc. postrojbe (koje su čuvale suverenitet Papinske Države do 1870), u Veneciji je bila ugušena u srpnju 1849., a na kraju je uz pomoć rus. vojske krvavo bila ugušena i revolucija u Madžarskoj (13. VIII. 1849).

Hrvatska. Revolucionarna zbivanja u Habsburškoj Monarhiji potaknula su i niz događaja u Hrvatskoj. Isticanje madž. nacionalnih zahtjeva u ožujku 1848. te prijedlog ustavnoga zakona Ugarskoga sabora, koji je predviđao centraliziranu državu s madžarskim kao službenim jezikom, u kojoj bi Slavonija postala sastavnim dijelom Ugarske, a užoj Hrvatskoj ostala bi pokrajinska autonomija, izazvao je otpor hrv. političara. Tada su predstavnici Narodne stranke, potaknuti ožujskim prevratom u Beču i Metternichovim padom, a u nemogućnosti saziva Hrvatskoga sabora, pretvorili Zagrebačku skupštinu u Narodnu skupštinu (17. III. 1848). Istoga je dana Hrvatski odbor u Beču zatražio sazivanje Hrvatskoga sabora, terit. cjelovitost Trojedne kraljevine i njezino povezivanje s austr. nasljednim zemljama. Kao odgovor na te zahtjeve kralj Ferdinand I. imenovao je 23. III. 1848. krajiškoga pukovnika J. Jelačića hrv. banom, a 25. III. u Zagrebu je održana Narodna skupština koja je prihvatila Zahtijevanja naroda od 30 točaka (građansko-liberalne reforme, ujedinjenje hrv. zemalja sa samostalnom vladom, uređenje Ugarske kao zajednice ravnopravnih naroda, očuvanje Habsburške Monarhije, sazivanje Hrvatskoga sabora, uvođenje hrv. jezika u škole i upravu te osnivanje sveučilišta), koja su 31. III. bila predana kralju. Jelačić je 9. IV. položio bansku prisegu pred kraljem u nazočnosti ug. potkancelara (što je označavalo formalnu podčinjenost madž. vrhovnim tijelima), ali je odbio sudjelovati u zatvaranju Ugarskoga sabora u Požunu kada su potvrđeni ustavni zakoni (11. IV). Ug. palatin pozvao je Jelačića u Peštu 20. IV. na usuglašivanje o polit. pitanjima, ali je Jelačić 25. IV. izdao proglas (Bansko pismo) kojim je ukinuo kmetstvo i objavio da do utvrđivanja novih odnosa s Ugarskom, što će učiniti Hrvatski sabor, prekida veze s ug. vladom. Time je podupro težnju za osamostaljenjem Hrvatske od Pešte, ali je ostavio mogućnost stvaranja novoga hrv.-ug. saveza na temelju ravnopravnosti dvaju naroda. Kao odgovor na to ugarska je vlada uspjela ishoditi kraljev pristanak (kralj. pisma od 6–8. V) za podvrgavanje Jelačića i Vojne krajine ug. palatinu i vladi. Kada je 8. V. na Jelačićev poticaj započeo rad Banske konferencije (potonje Bansko vijeće), koja je kao samostalna hrv. vlada objavila novi saborski izborni zakon temeljen na građanskoj jednakosti, ug. palatin postavio je Jelačiću ultimatum (10. V) o opozivanju proglasa o prekidu veza s Peštom, a 13. V. formalno mu oduzeo bansku čast te imenovao generala J. Hrabovszkoga kralj. povjerenikom za civilnu i voj. Hrvatsku. Unatoč toj odluci Jelačić je odobrio izbore za Hrvatski sabor u cijeloj civilnoj i voj. Hrvatskoj (osim u Rijeci, koja je od prije bila pod ug. upravom, i Petrovaradinu, u kojem je bilo sjedište Hrabovszkoga). Dana 5. VI. započeo je rad prvi izabrani (nestaleški) Hrvatski sabor; istoga dana Jelačić je položio svečanu prisegu, čime je bio dovršen postupak njegova uvođenja u bansku čast, premda bez prisutnosti kralj. povjerenika. Kralj je na madž. zahtjev 10. VI. smijenio Jelačića, a Sabor je privremeno prestao raditi do 29. VI., kada je Jelačiću dodijelio diktatorske ovlasti u građanskim i voj. pitanjima. Tada su bile potvrđene i sve Jelačićeve odluke iz ožujka i travnja 1848., a u članku XI. bio je istaknut zahtjev za federativnim preuređenjem Monarhije, sjedinjenjem Dalmacije s banskom Hrvatskom i polit. savez srp. Vojvodine, juž. Štajerske, Koruške, Istre i Gorice s Hrvatskom. Člankom XXVI. bio je izglasovan Ustav krajiški radi sjedinjenja Vojne krajine s banskom Hrvatskom. Posljednji saborski akt, donesen 9. VII., Manifest naroda hrvatsko-slavonskoga (autor I. Mažuranić), bio je namijenjen eur. javnosti, a u njem se zahtijevalo preuređenje Austrije u konfederativnu zajednicu slobodnih i ravnopravnih naroda (→ austroslavizam). Tijekom srpnja i kolovoza zaoštrili su se hrvatsko-madž. odnosi, posebice zbog neslaganja oko osnutka srp. Vojvodine i njezina saveza s Hrvatskom. Uz to je kralj, odlučan u slamanju madž. samostalnosti, poništio sve odluke Ugarskoga sabora i vratio 4. IX. Jelačiću bansku čast i voj. ovlasti. Jelačić je u proglasu od 7. IX. navijestio rat Madžarskoj, s približno 50 000 vojnika prešao je Dravu, zauzeo Međimurje i krenuo na Budim i Peštu, a nakon neodlučne bitke kraj Pákozda i Valencea 29. IX., povukao se prema austr. granici i sudjelovao u gušenju pobune u Beču te je 3. X. bio imenovan kralj. komesarom i zapovjednikom sve vojske u Ugarskoj. Jelačić je 2. XII. bio imenovan gubernatorom Rijeke i Dalmacije te je prvi put nakon nekoliko stoljeća većina hrv. zemalja, makar privremeno, bila ujedinjena. Poč. 1849. započeo je raditi Veliki saborski odbor u Zagrebu, koji je do travnja izradio zakonske osnove o hrv. županijama, vladi, saboru, nar. vojsci te o odnosu prema Austriji. Već u siječnju 1849. austr. trupe zauzele su Peštu i potisnule Madžare preko Tise, a nakon rus. intervencije madž. revolucija bila je ugušena 13. VIII. porazom kraj Világosa. Oktroirani ustav donesen 4. III. 1849., a u Hrvatskoj proglašen 10. IX., označio je kraj organiziranoga hrv. političkog i nac. pokreta 1848–49. Iako je hrv. politika 1848–49. u većini nac. zahtjeva doživjela neuspjeh, bile su oblikovane osnovne ideje koje su obilježile hrv. politička nastojanja do 1918. i započela je preobrazba hrv. društva u moderno građ. društvo.

Iako revolucije širom Europe, kao ni ona u Hrvatskoj, na izgled nisu ostvarile željene rezultate, štoviše, bio je obnovljen apsolutizam u većoj mjeri nego što je bio prije revolucije, one su imale dugoročne posljedice. S jedne su strane rezultirale razočaranjem, spoznajom da revolucija pobjedom otvara put preradikalnim zahtjevima i teroru, a završava u despotizmu (Francuska revolucija u Napoleonovoj diktaturi, a revolucije 1848. u neoapsolutizmu i autoritarnom carstvu Napoleona III.). Radikali su se razočarali u umjerenom građanstvu, što će jačati novu ideologiju – socijalizam, koji se počeo oblikovati 1848. S druge strane, donijele su ipak nešto novo. Kao i vladari razdoblja restauracije (1815–48), monarsi su nakon 1848. shvatili da moraju prihvatiti promjene i postupno su uvodili reforme koje je tražila revolucija ili potvrdili one proglašene 1848 (Napoleon III. vratio je opće pravo glasa muškaraca iz 1848., koje je bila ograničila liberalna vlada 1851; bio je ukinut staleški sustav u zemljama gdje je još postojao, Pruska i Sardinija zadržale su ustave i sl.). Nakon neoapsolutizma u 1850-ima gotovo su sve eur. države postale parlamentarne (ustavne) monarhije. S odgodom su bili ostvareni i neki nacionalni zahtjevi iz revolucije 1848–49 (nac. ujedinjenje Italije i Njemačke, dualističko preuređenje Habsburške Monarhije kao ustupak Madžarskoj).

revolucija 1848–49.. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.12.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=52630>.