radni odnos, pravni odnos između radnika i poslodavca. Pravni mu je temelj gotovo uvijek ugovor o radu, kojim se uređuje samo manji dio međusobnih prava i obveza stranaka unutar radnog odnosa o kojima su se stranke izrijekom i izravno sporazumjele (poslovi koje će radnik obavljati za poslodavca, radno vrijeme, plaća i razdoblje za koje se ugovor sklapa itd.). Ostali elementi radnoga odnosa uređeni su ustavom, međunar. ugovorima, zakonima, kolektivnim ugovorima, sporazumima radničkoga vijeća s poslodavcem te pravilnicima o radu. Razlika između radnog odnosa i ugovora o radu dolazi do izražaja posebice u slučaju nevaljanosti ugovora o radu; u tom slučaju podrazumijeva se postojanje faktičnoga radnog odnosa, temeljem kojega strane radnog odnosa imaju valjana uzajamna potraživanja. Glavna su obilježja radnog odnosa naplatnost, obveza osobnog obavljanja rada i podređenost radnika u obavljanju rada nalozima i uputama poslodavca te dobrovoljnost. Ugovorom o radu radni odnos može biti zasnovan na neodređeno i određeno vrijeme. Poseban oblik radnog odnosa uređenoga zasebnim zakonodavstvom, postoji u drž. upravi, odn. u tijelima javne vlasti između drž. službenika i države kao poslodavca.
