Quasimodo [kuazi:'modo], Salvatore, talijanski pjesnik (Modica, 20. VIII. 1901 – Napulj, 14. VI. 1968). Inženjersku struku napustio je 1935. te počeo predavati talijansku književnost u Milanu. Njegova prva zbirka pjesama Vode i zemlje (Acque e terre, 1930) pokazuje utjecaj firentinskih pisaca okupljenih oko časopisa Solaria. Jedan je od najznačajnijih predstavnika hermetizma u pjesničkim djelima sugestivna i zatvorena izričaja: Potopljena oboa (Oboe sommerso, 1932), Erato i Apolion (Erato e Apollion, 1936), A večer je već tu (Ed è subito sera, 1942). Iskustvo rata označilo je prijelaz s otočke mitologije korijena i egzistencijalnog osjećaja samoće na realističan prikaz društvenih i antropoloških tema te svakidašnjicu i razmišljanje o prolaznosti. Ostvario je i stilski pomak prema koralnomu pjesništvu i epsko-lirskoj formi u zbirkama: Dan za danom (Giorno dopo giorno, 1947), Život nije san (La vita non è sogno, 1949), Lažno i pravo zelenilo (Il falso e vero verde, 1954), Nesravnjiva zemlja (La terra impareggiabile, 1958), Dati i imati (Dare e avere, 1966). Istaknuo se i kao prevoditelj klasičnih autora (Eshila, Sofokla, Euripida, Katula), o čem svjedoči zbirka Grčki liričari (Lirici greci, 1940), a prevodio je također Evanđelje po Ivanu, djela W. Shakespearea, P. Nerude i dr. Ostala djela: Rasprava o pjesništvu (Discorso sulla poesia, 1954), antologija talijanskog poslijeratnoga pjesništva (Poesia italiana del dopoguerra, 1958), kritičko djelo Pjesnik i političar i drugi eseji (Il poeta e il politico e altri saggi, 1960), Zapisi o kazalištu (Scritti sul teatro, 1961). Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1959.
