STRUKE:

pravne škole

pravne škole, naziv za utjecajne ideje koje su nastale pod vodstvom znamenitih pravnika i koje su dijelili njihovi suradnici i suvremenici. S gledišta epistemologije, kao kritičkoga preispitivanja kriterija znanstvenosti, pravne škole mogu se podijeliti na pravno-tehničke, povijesne i filozofijsko-teorijske. U filozofiji prava uobičajen je i pristup koji polazi od razlikovanja jusnaturalističkih i pozitivnopravnih teorija. U okviru tih dviju velikih teorijskih orijentacija, koje od antike do danas čine temeljnu disciplinarnu matricu pravnoga razmišljanja, razvile su se tijekom povijesti različite »škole« utjecaj kojih je bio različit i nije uvijek prelazio nacionalne i pravno-kulturne granice. Znatan su prinos pravnoj misli dali i pojedinci čija se misao ne može svesti pod odrednicu »škola« (H. Kelsen, Gustav Radbruch, L. Duguit, H. L. A. Hart, Ronald Dworkin i dr.).

U službi praktičnih interesa, znameniti su rim. pravnici (Gaj, D. Ulpijan, P. J. Celzo, E. Papinijan) izgradili tehnike tumačenja prava koje su imale egzemplarni značaj. U sr. vijeku, osnutkom pravnoga studija u Bologni, počela je djelovati škola glosatora. Osim bilježaka (glossa) uz Justinijanovu kodifikaciju (Corpus iuris civilis), pisali su i složenije pravne žanrove. Škola postglosatora ili komentatora (XIII–XV. st.) izrađivala je cjelovitije i sustavnije komentare pravnih instituta, bavila se pozitivnim i kanonskim pravom te pravnom praksom. U kontekstu pravnoga humanizma u Francuskoj se u XVI. st. javila tzv. elegantna škola, metoda koje je (mos gallicus) uključivala preciznu tekstualnu kritiku izvora, pov. pristup pravnim institutima i veći interes za »domaće« pravo (François Hotman, D. i J. Godefroy, J. Cujas, G. Budé, H. Doneau, Antoine Favre).Talijanski su pravnici u to doba ugl. ostali privrženi skolastičkoj metodi, tradicionalnoj orijentaciji na ius commune i dostignućima glosatora i postglosatora, poglavito djelima Bartolusa de Saxoferrato (mos italicus). U Španjolskoj je cvjetala tzv. druga skolastika, u kojoj su pravna razmatranja bila tijesno povezana s teologijom (F. de Vitoria, Domingo de Soto i dr.).

Metodološkim pitanjima važnima za pravnu praksu bavile su se i neke moderne škole, kao franc. škola egzegeze s poč. XX. st., koja je zastupala doslovno tumačenje Napoleonove kodifikacije. Njemačka se škola tzv. pandektista više okrenula pojmovno-povijesnomu proučavanju rimskog i privatnoga prava (Juristenrecht, Recht der Wissenschaft, Begriffsjurisprudenz).

U pravne škole metodološko-tehničke orijentacije pripadaju i noviji pokušaji obnove praktične filozofije Aristotelova tipa koji je istaknuo problemsko mišljenje kao put za pravno rasuđivanje (dijalektika i retorika). Tako je u Njemačkoj Theodor Viehweg rehabilitirao topiku, kojom se služio i rim. pravnik Ciceron, prema kojoj pravno znanje zahtijeva argumentiranje koje se služi općim i logičkim »mjestima« (topoi). U istom je duhu, ali na drugi način, djelovao Ch. Perelman, u čijoj se teoriji argumentacije kao središnji pojam pojavljuje slušateljstvo (auditorij), suglasnost kojega se želi postići. Da je bit prava u društv. komunikaciji slažu se i Robert Alexy i filozof J. Habermas, čija je teorija diskursa značajan prinos suvremenoj praktičnoj i moralnoj filozofiji.

Kao škole prirodnopravne orijentacije mogla bi se promatrati i ona strujanja u filozofiji i teologiji koja se bave pravom. U stoičkoj filozofiji najviše je pravo vječni zakon kao emanacija Božje volje. Toma Akvinski izvodi pravo iz Božjega razuma (lex aeterna), iz kojega je nastalo relativno promjenljivo i nesavršeno prirodno i pozitivno pravo. Naučavanje Tome Akvinskoga postavlja granice svjetovnoj vlasti te važenju pozitivnoga prava. Skolastiku je nadmašila novovjekovna ili racionalna škola prirodnoga prava. Njezin je zastupnik H. Grotius, koji je smatrao da je prirodno pravo neovisno o teologiji, jer bi vrijedilo i kada Boga ne bi bilo. Time se pravo počelo oslanjati i na racionalnu i društv. narav čovjeka, te se sekulariziralo. Ipak, i za racionaliste se valjanost drž. prava zasniva na prirodnom pravu, koje nalaže da se ugovori i obveze poštuju (pacta sunt servanda), što je dovelo do utemeljenja međunar. pravne znanosti (Grotius: O pravu rata i mira, 1625).

Afirmacijom ideje suvereniteta i moderne apsolutističke države raste i skepsa prema jusnaturalizmu, s time da kasniji pisci (T. Hobbes, S. Pufendorf, J. Locke) relativiziraju pojam prirodnoga prava (doktrina apsolutizma, liberalizam i utilitarizam, naučavanje I. Kanta o razdvajanju prava od morala i teologije).

Pov. škole usredotočuju se na postanak i društv. uvjetovanost pravnih ustanova i grana. Takve su škole u prošlosti bile bliske antropološkom i sociološkomu shvaćanju prava (Ch. L. de S. Montesquieu). Za njem. povijesnopravnu školu (Gustav von Hugo) svaki narod ima svoju pravnu tradiciju koja se očituje u običajnom pravu, te je zakonodavstvo samo jedna od etapa u pov. evoluciji prava (F. C. von Savigny). U Engleskoj se razvila škola poredbene pravnopovijesne jurisprudencije (H. Maine, F. Pollock i dr.). Sociološki zasnovane studije pravne povijesti imale su i znatan odjek u Francuskoj (É. Durkheim, M. Mauss) i u Sjevernoj Americi, gdje se razvijaju i nove discipline: sociologija i antropologija prava. Kod nas je značajan prilog pravnoj povijesti u etnoantropološkom duhu dao i B. Bogišić.

U pravne teorije pozitivističkoga smjera može se ubrojiti stariji legalizam, koji je u prošlosti bio vezan uz dogmatsku metodu i egzegezu tekstova, a poslije ga je razvio John Austin, za kojega je pravo zapovijed suverene vlasti. Austinova koncepcija tumači pravo i kao racionalno-logički sustav pojmova domet kojih je transhistorijski, zasnivajući time smjer analitičke jurisprudencije, utjecajniji u angloamer. krugu nego u Europi. Težnja da se pravo promatra kao strogo logički i formalan sustav hijerarhijski raspoređenih normi dosegnula je vrhunac u teoriji H. Kelsena, koji u svojoj neopozitivističkoj kritici iz prava i pravne znanosti radikalno uklanja sve etičko-jusnaturalističke i društv. sadržaje. Prije je na takvim osnovama bila izgrađena i teorija javnoga prava (P. Laband), od čega se donekle odvajaju teorije (O. F. von Gierkea, L. Duguita i M. Haurioua) kod kojih se mogu uočiti primjese jusnaturalizma i sociološkoga gledanja.

U okviru pozitivizma postale su utjecajne sociološke teorije prava koje obraćaju pozornost na društv. izvore, ciljeve i odnose, među kojima je najveći odjek imala njem. interesna jurisprudencija (R. von Jhering, Philipp Heck, Max Rümelin). Donekle su marginalne ostale škole skandinavskoga pravnog realizma (Axel Hägerström, Anders Vilhelm Lundstedt, K. Olivecrona, Alf Niels Christian Ross) i tzv. škola slobodnoga prava (H. Kantorowicz). U amer. pravnoj misli, na poticaj suca Olivera Wendella Holmesa mlađega, kritizira se normativizam i formalizam te ističe stvaralačka uloga sudačke prakse koju su neki poslije povezivali i sa shvaćanjem prava kao društv. kontrole i tehnike (za R. Pounda to je društveni inženjering – social engineering). Amer. filozofija pragmatizma (W. James i J. Dewey) utječe također na shvaćanje prava kao dijela politike i sukoba interesa. Iz tih razloga nastala je poslije škola (K. N. Llewellyn) amer. pravnoga realizma (legal realism), prema kojoj pravo nije unaprijed sadržajno određeno normativnim odredbama, nego poprima značenje tek u pravnoj praksi.

U Europi je sociološki pristup pravu potaknuo osnivanje sociologije prava, čemu je pridonio E. Ehrlich, a prije i klasici sociologije É. Durkheim, H. Spencer, K. Marx i M. Weber. Kao sociološka škola može se spomenuti i tzv. institucionalni smjer u teoriji prava, koji su zastupali M. Hauriou i Santi Romano, a koji kritizira tada prevladavajući normativizam. Poslije je u Njemačkoj C. Schmitt razvio tezu o »konkretnom promišljanju poretka« (konkretes Ordungsdenken) kao novoj paradigmi, koja bi bila nadmoćna normativizmu i legalizmu, što je bio jedan od oblika nacionalsocijalističke revizije građanskopravne teorije u korist novih totalitarnih koncepcija, za koje se u Italiji zauzimao i filozof G. Gentile.

Unatoč nadmoći pozitivizma, u XX. st. oživjele su teorije prirodnoga prava, poticane i s gledišta problematike ljudskih prava i teorije ustavno-demokratske (pravne) države; njima se pokušavalo u pravni fenomen uključiti i zahtjev za unutrašnjom moralnošću (Lon L. Fuller). U prevladavanju oprjeke između jusnaturalizma i pozitivizma nastali su i pokušaji izgradnje sintetičkih, odn. integralnih teorija prava koji nisu doveli do zasnivanja utjecajnih »škola«, ali su skrenuli pozornost na neodrživost formalizma, koji zanemaruje više kriterije važenja prava (aksiološki pristup). U tom su smislu bile utjecajne teze Gustava Radbrucha, koji je zastupao ideju supralegalnoga prava i kriterija pravne nepravde, te R. Dworkina, za kojega ustavna načela i temeljna prava imaju prednost pred zakonodavnim odredbama (rights thesis).

Može se govoriti i o marksističkoj teoriji prava, iako su takve interpretacije ostale na razini pokušaja isticanja društveno-klasne i ideološke naravi prava (J. B. Pašukanis, A. Gramsci, Alan Hunt, N. Poulantzas i dr.). U Americi je bila utjecajna škola kritičkih pravnih studija (critical legal studies), koja je nastala pod utjecajem radikalnih i neomarksističkih kritika suvremenoga društva i prava. U tome su smislu potaknuli nova razmišljanja o pravu i postmarksistički filozofi Habermas i M. Foucault. Na amer. sceni pojavila se i nova struja tzv. feminističke jurisprudencije, koja kritički sagledava podređenost žena u pravnom jeziku i praksi (Catharine Alice MacKinnon). U okviru postmodernih teorija došlo je i do pokušaja kritike dosadašnjih teorija prava, koja odbacuje standardno oslanjanje na pravne tekstove u korist relativističko-utilitarnoga shvaćanja prava ili dekonstrukcije konvencionalnih značenja pravničkoga jezika. Suvremene škole kao što su pravo i književnost te ekon. analiza prava (Richard Posner) obnavljaju klasični engl. utilitarizam (J. Bentham, J. S. Mill).

pravne škole. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 18.11.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=49999>.