plomba (njem. Plombe, prema lat. plumbum: olovo).
1. Komad kovine, obično olova, koji vezuje okrajke uzice, konopca ili žice a služi kao sigurnosni pečat, npr. na omotima u poštanskom i carinskome prometu ili na predmetima kojih je upotreba zabranjena.
2. Zubna plomba (ispun), materijal koji se stavlja u zubnu šupljinu (kavitet ili ormarić) pošto se ona obradi na mjestu zubnog oštećenja, nastaloga zbog karijesa, razvojnoga poremećaja, kemijske ili fizičke ozljede. Najčešći materijali za zubne plombe nekoć su bili srebrni amalgam, zlato, silikatni cementi i sintetske smole, a u današnje doba to su sve više kompozitni materijali, stakleno-ionomerni cementi i kompomeri. Ovisno o vrsti materijala razlikuju se postupci pripreme zubne šupljine za ispun. Pri uporabi srebrnoga amalgama zubna se šupljina obrađuje bušilicom na mjestu zubnog oštećenja, a potom se zaštiti kavitetnom podlogom ili lakom. Nakon toga unosi se srebrni amalgam, koji se sabija do ruba zubne šupljine. Površina plombe oblikuje se u skladu s oblikom zubne krune, a kada se potpuno stvrdne, treba se polirati. Suvremeni ispuni izrađuju se primjenom adhezivne tehnike. Pošto se zub obradi bušilicom, rubovi zubne cakline i površina dentina zubne šupljine pripreme se jetkanjem s pomoću kiseline. Na osušenu površinu zubne šupljine nanosi se potom sloj dentalnog adheziva, koji služi za zaštitu zubne pulpe te za spajanje ispuna s dentinom i zubnom caklinom. U zubnu se šupljinu potom unosi materijal za ispun. Zubne plombe mogu biti trajne ili privremene. Trajnima se nadomješta izgubljeni ili uklonjeni dio zuba, a privremene se stavljaju tijekom liječenja zubne pulpe.
