Planić, Stjepan, hrvatski arhitekt i stručni pisac (Zagreb, 27. XII. 1900 – Zagreb, 26. XII. 1980). Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao arhitekturu (D. Ibler). Radio kod R. Lubynskoga 1920–22., a od 1927. vodio vlastiti atelijer. Bio je član grupe Zemlja (1930–35). Tekstovima i predavanjima zastupao suvremenost u građevnim konstrukcijama i arhitektonskom izrazu, povezujući ih s društveno-gospodarskim uvjetima i humanističkim zadaćama arhitekture. Već početkom 1930-ih na izrazito originalan način sintetizirao je višestruko iskustvo moderne arhitekture. Najznačajniji Planićevi projekti iz toga razdoblja, kao i oni poslijeratni koje odlikuje specifična interpretacija regionalizma, antologijska su djela moderne hrvatske arhitekture. – U prvim se projektima prepoznaju odjeci njemačkoga ekspresionizma (Sokolski dom u Zagrebu, 1931), a njegova arhitektura 1930-ih uklapa se u struju europskoga funkcionalizma. Nakon zapaženih natječajnih projekata (Klinička i Židovska bolnica u Zagrebu, 1931; Narodni dom na Sušaku, 1934), slijedi razdoblje pune stvaralačke zrelosti. Brojem dominiraju (oko 600 projekata) obiteljske kuće, koje odlikuju raznovrsna nekonvencionalna rješenja i funkcionalno oblikovani ugrađeni namještaj (vlastita kuća s atelijerom u zagrebačkoj Kukuljevićevoj ulici 62, 1932; vila kružne osnove na Gornjem Prekrižju 30, 1935), potom zgrade društvene namjene (Tomislavov dom na Sljemenu, 1935) te stambene kuće, u gradnju kojih uvodi vodoravne poteze prozora, duboke lođe i krovne terase kao i nova funkcionalna rješenja u unutrašnjosti. Uredsko-stambena osmerokatnica Napretkove zadruge u Gajevoj ulici 1 (1936) – tada najviša zgrada u gradu – i danas je svojim eliptoidnim oblikom i nazubljenim završetkom istaknuti urbanistički motiv Zagreba. U interpolacijama i adaptacijama uspijevao je ostvariti jedinstvo novoga i staroga, dosljedno primjenjujući načela moderne arhitekture (proširenje samostanskoga kompleksa u Mariji Bistrici, 1969). Nakon 1945. gradio je zgrade javne namjene i obiteljske kuće naglašavajući regionalne arhitektonske značajke. Priredio knjigu Problemi suvremene arhitekture (1932). Dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (1967).
