pismo, tipografsko, skup slovnih znakova zajedničkih oblikovnih obilježja. Razvoj tipografskoga pisma započeo je izumom pomičnih slova J. Gutenberga, kojima su oko 1450. prvi put bile tiskane knjige. Zbog toga se pod tim pojmom nekoć podrazumijevao skup lijevanih slova za knjigotisak (olovni slog), za koje su kalupe izrađivali slovoljevači, ubrzo pretvorivši njihovo oblikovanje u umijeće. Danas se različita tipografska pisma pohranjuju u računalu, te rabe u grafičkom oblikovanju i pripremi teksta za tisak, ispis na pisaču ili prikaz na zaslonu, a još se nazivaju i fontovima. Isprva su se tipografska pisma, osim svojim oblikom i stilom, razlikovala i po veličini, no razvojem fotosloga, a poslije i računalnoga sloga, omogućen je slobodan odabir njihove veličine na osnovi istoga predloška.
Prema obliku, tipografska se pisma razvrstavaju u različite skupine, podjednako određene povijesnim razvojem kao i vizualnim karakteristikama. Uobičajena je podjela na osnovne, individualne, tehničke, rukopisne i posebne oblike. Osnovni se oblici razlikuju prema tome imaju li na slobodnim krajevima znakova crticu (serif; serifno pismo) ili nemaju (sansserifno pismo). Najčešći su stilovi normalno, te masno, podcrtano, kurziv ili italik, VERZAL (majuskula, kapitala), kurent (minuskula, pisano malim slovima), ali se za isticanje pojedinih riječi u tiskanome sadržaju koriste i drugi stilovi, npr. s p a c i o n i r a n o (prema spacija – razmak). Veličina tipografskoga pisma izražava se u tipografskim točkama, a najčešće su pismovne veličine 6 točaka (nonparel; franc. nonpareille), 7 (kolonel), 8 (petit), 9 (borgis), 10 (garmond), 12 (cicero), 14 (srednjak).
