perspektiva (srednjovj. lat. perspectiva [ars]: optička [znanost], od perspectivus: optički, prema lat. perspectus, particip prošli od perspicere: gledati izbliza), jedna od metoda deskriptivne geometrije. Perspektivom se prostorni objekti prikazuju u ravnini konstrukcijom kojom se perspektivna slika A" neke točke A iz danoga središta projiciranja O (ili očišta) na danu ravninu projiciranja π dobiva kao sjecište pravca OA s ravninom π. Učini li se to za sve točke danog objekta, dobiva se njegova perspektivna slika (ili centralna projekcija). Pritom je perspektivna slika pravca opet pravac. Osnovna je karakteristika perspektivne slike da je veoma nalik na onu koju oko stječe kada se nalazi u središtu projiciranja. – Perspektiva se široko primjenjuju u slikarstvu. Prvi tragovi perspektive zapaženi su na ostatcima rimskih slika u Pompejima. U indijskom, kineskom, japanskom i bizantskom slikarstvu nema prikaza dubine prostora (treća dimenzija). U srednjovjekovnim traktatima o optici iz XIII. i XIV. st. slikarskoj perspektivi posvećena je veća pozornost nego u samim traktatima o slikarstvu. Slikari trecenta polazili su u primjeni perspektive od empirijske metode; Giotto i slikari sienske škole nisu crtali likove samo jedan do drugoga, kao bizantski slikari, nego jedan iza drugoga. Glavna točka i horizont javili su se potkraj XIV. st. Za renesanse u XV. st. počela se, na temelju promatranja prirode, razvijati i perspektiva; o njoj su raspravljali slikari u svojim traktatima (L. B. Alberti, O slikarstvu, 1435), a prva matematička pravila za stvaranje perspektive u slikarstvu postavio je firentinski arhitekt F. Brunelleschi (1377–1446). Na europskom sjeverozapadu u prvim desetljećima XV. st. braća Van Eyck postigla su iluziju prostora primjenom svjetla i nijansiranjem volumena. U doba baroka u XVII. i XVIII. st. poticaj arhitekturi i iluzionističkomu slikarstvu dale su mnoge teorijske rasprave o perspektivi na temelju dostignuća renesanse. Linearna perspektiva prevladavala je u zapadnom slikarstvu do kraja XIX. st., kada je P. Cézanne došao do spoznaje da je bit slikarstva u ostvarivanju plastične egzistencije objekta, što je utjecalo na pojedine slikare kubizma, ekspresionizma, fovizma, nadrealizma i apstrakcije da u svojim djelima ne prikazuju trodimenzionalni prostor.
U prenesenom značenju, perspektivom se naziva stajalište s kojega se što promatra, gledište.
