park (engl. < starofranc. parc < srednjovj. lat. parricus: ograđen prostor).
1. Prostor u prirodi s planski raspoređenom vegetacijom, stazama, vodenim površinama i motivima, građevnim konstrukcijama i skulpturama; perivoj (novogrč. περιβόλι < grč. περίβολος: ograda; dvorište). Elementi kojima se oblikuju parkovi su bilje (drveće, grmlje, pokrivači tla – uglavnom trava, trajnice, sezonsko cvijeće) i različiti građevni materijali (pijesak, kamen, opeka, beton, zemlja, drvo i dr.). Sadržaji parka mogu biti odmorišta, umjetna jezera, fontane te specifični objekti (rozariji, alpinumi, pergole i dr.).
Izgradnja parkova kao odraz čovjekove želje da stvori vlastiti prirodni okoliš seže u daleku prošlost. Na Dalekom istoku prvi se parkovi spominju u Kini (oko 200. pr. Kr.), a znatno poslije u Japanu (VII. st.). Idejnu podlogu za oblikovanje i razvoj tih parkova dao je budizam. Kineski park zauzima široka prostranstva, u kojima se izmjenjuje niz prirodnih slika. U japanskome se parku reduciranjem elemenata prirode stvara zaokružena cjelina, a kompozicija ide gotovo do apstrakcije (zenbudistički park – tzv. suhi ili kameni vrt). U Indiji se osebujnošću izdvajaju parkovi velikih mogula (nastali između XVI. i XVIII. st.).
U starom vijeku parkovi se javljaju u Egiptu, Mezopotamiji (viseći vrtovi legendarne asirske kraljice Semiramide), Perziji, Grčkoj i Rimu. U islamskim zemljama parkovi su bili oblikovani prema vjerskim načelima; najizrazitiji primjeri te kulture nalaze se u Španjolskoj (Alhambra u Granadi i Patio de los Naranjos u Córdobi, podignut 976., najstariji sačuvani park u Europi). Parkovi srednjega vijeka skromnija su inačica rimskoga vrta, a bili su vezani uz samostane.
Izgradnja renesansnih parkova počela je u Italiji na poticaj književnikâ (Dante, Petrarca, Boccaccio) i stručnih pisaca (L. B. Alberti, F. Colonna). Podizali su se u Firenci (Boboli) te, uz vile, u Rimu (Villa Madama). Značajke su takvih parkova, podređenih arhitekturi, izražajno, geometrijsko uređenje partera, bogatstvo vodenih motiva (fontane, vodoskoci, kaskade i sl.), zelene šišane figure. Renesansni parkovi u Francuskoj nemaju terasa, a njihova se kompozicija osniva na bogatstvu čipkastoga partera (Fontainebleau, Saint-Germain-en-Laye). U doba baroka parkovi su postajali sve raskošniji. Najistaknutiji graditelj francuskih baroknih parkova bio je André Le Nôtre (park dvorca Vaux-le-Vicomte, Versaillesa i dr.), tvorac tzv. francuskoga parka, kojemu su glavne značajke monumentalnost kompozicije, simetrija, čipkasti parter, velike vodene površine, vodoskoci, skulpture i vaze (osobito veliki krateri) te različiti ukrasi. Pod utjecajem toga stila nastali su mnogi europski parkovi uz dvorce (Nymphenburg u Münchenu, Schönbrunn u Beču). U XVIII. st. nastao je engleski park, oblikovan pejzažno kao reakcija na geometrijski koncipirane stilove. Prve pejzažne parkove stvarao je William Kent; osnovna im je značajka potpuno oponašanje prirode (velike livade, šumarci, jezera). Za razliku od baroknoga parka namijenjenoga reprezentaciji i dvorskomu ceremonijalu, engleski je park namijenjen odmoru i rekreaciji građana; poslužio je kao uzor pri uređivanju gradskih parkova u XIX. i XX. st. (Hyde Park u Londonu, Bois de Boulogne u Parizu). – Primjenom modificiranih oblika engleskoga parka Frederick Law Olmsted uredio je veći broj parkova u SAD-u (Central Park u New Yorku). Danas park ima izrazito društveno-rekreacijsko značenje (oplemenjivanje dehumaniziranih urbanih prostora, zaštita okoliša i dr.), a namjena mu je proširena na više novih sadržaja: dječje igralište, športski park, park skulptura, park-groblje, memorijalni park, botanički vrt i park-šuma, namijenjena rekreaciji i odmoru, a u njezinu oblikovanju i uzgoju naglašena je šumska estetika.
Tradicija uređivanja parkova u Hrvatskoj seže u rimsko doba (Veli Brijun i Barbariga u Istri) i nastavlja se preko srednjovjekovnih samostanskih vrtova duž jadranske obale (Hvar, Dubrovnik, Split). Osobito vrijedna ostvarenja, nastala u XVI. st., renesansni su parkovi dubrovačke vlastele, koji se jasnoćom arhitektonske kompozicije i funkcionalnošću posebno ističu među ladanjskim vrtovima toga doba (park Sorkočevićeva ljetnikovca na Lapadu te Gučetićeva ljetnikovca u Trstenom, danas poznat kao jedan od najstarijih arboretuma na svijetu). Engleski stil oblikovanja parkova u Hrvatskoj se počeo primjenjivati od sredine XIX. st. na perivojima dvoraca u Hrvatskom zagorju (Opeka kraj Vinice). U Zagrebu je potkraj XVIII. st. započelo uređivanje Maksimira, a od XIX. st. parkove dobivaju i ostali hrvatski gradovi: Petrinja (1810), Varaždin (1830).
2. Vozni park, sva vozila kojima raspolaže neko prijevozno poduzeće, ustanova i sl.
