Péguy [pegi'], Charles, francuski pjesnik i esejist (Orléans, 7. I. 1873 – pokraj Villeroya, 5. IX. 1914). Iz siromašne seljačke obitelji; studirao na École normale supérieure u Parizu. Isprva socijalist i pacifist, od 1908. katolički obraćenik. Od 1900. izdavao je i uređivao utjecajni političko-književni dvotjednik Cahiers de la Quinzaine, u kojem su uz katoličke intelektualce objavljivali i A. France, H. Bergson, R. Rolland. Uz više polemičkih eseja (Novac – L’Argent, 1913; Bilješka o Bergsonu i njegovoj filozofiji – Note sur M. Bergson et la philosophie bergsonienne, 1914), pisao je poeziju kojom je stekao status najistaknutijega francuskog religioznog pjesnika XX. st.: poeme Misterij o milosrđu Ivane Orleanske (Le Mystère de la charité de Jeanne d’Arc, 1910), Predvorje misterija druge krjeposti (Le Porche du mystère de la deuxième vertu, 1911), Misterij svetih nevinih (Le Mystère des saints Innocents, 1912), Tapiserija Majke Božje (La Tapisserie de Notre-Dame, 1913), Eva (Ève, 1914) te zbirku soneta Tapiserija svete Genoveve i Ivane Orleanske (La Tapisserie de sainte Geneviève et de Jeanne d’Arc, 1912). Ta se djela odlikuju zaokupljenošću potragom za pokazateljima ovozemaljske Božje prisutnosti, mističnošću, patetikom te kontinuiranim stilskim i retoričkim ponavljanjima i varijacijama motiva ljudske sudbine u svjetlu objave i vječnoga spasa, hodočašća i žrtvovanja za vjeru. Nakon izbijanja I. svjetskog rata dobrovoljno stupio u vojsku i ubrzo poginuo.
