pedagogija (grč. παιδαγωγία: odgoj), društv. znanost koja proučava, istražuje i unaprjeđuje odgoj i obrazovanje, te proučava različite utjecaje na individualni i socijalni razvoj kao i druge čimbenike, procese i sadržaje oblikovanja ljudske osobnosti i identiteta. Polazeći od cilja odgoja pedagogija proučava, utvrđuje i ostvaruje pedagoške zadatke, zakonitosti, sadržaje te načine njihove provedbe. U svojem nastanku i razvoju prati tijek društv. razvoja i promjena koristeći se znanstv. dostignućima drugih disciplina i prirodnim potrebama čovjeka za socijalizacijom, inkulturacijom, obrazovanjem i osposobljavanjem za život. Pedagogija se kao samostalna znanost o odgoju pojavila u XIX. st. Njezina samostalnost potječe iz teorijske znanstv. utemeljenosti, metodološki iskustvene potvrđenosti i područja odgoja kao praktične ljudske djelatnosti.
Elementi organiziranoga odgoja (npr. prenošenje potomcima najjednostavnijih radnji potrebnih za lov i preživljavanje) javljaju se i u najprimitivnijim ljudskim skupinama. Usustavljen odgoj počinje već u grčkih (Sokrat, Platon, Aristotel i dr.) i rim. filozofa (Ciceron, Seneka, Kvintilijan i dr.); od tada potječe i naziv pedagogija.
Prvo kvalitativno razdoblje osamostaljivanja pedagogijske teorije pojavljuje se u pedagoga humanista od XIV. do XVI. st.: V. R. da Feltrea, F. Rabelaisa, M. E. de Montaignea, L. Vivesa, Erazma Roterdamskoga, Th. Morea, T. Campanelle i dr. Oni u svojim radovima ističu potrebu odgojnoga rada na drugima; zastupali su odgojnu jednakost među spolovima i nužnost izgradnje novih škola.
Pedagoški klasici, predvođeni češ. pedagogom J. Á. Komenským (1592–1670), postavili su čvrste temelje pedagogijske znanosti. U svojem djelu Velika didaktika Komenský je izložio i razradio mnoge ideje (organizacija škole, ustroj škol. sustava, teorija nastave, metodika odgojnoga rada), koje su u idućim stoljećima bile temelj školskog odgojno-obrazovnoga rada u svijetu. Te su pedagoške ideje, u skladu sa svojom filozofijom i naučavanjem, osnaživali i razrađivali te o njima pisali filozofi: J. Locke (Nekoliko misli o odgoju, 1693), J.-J. Rousseau (Emil ili o odgoju, 1762), J. H. Pestalozzi (Kako Gertruda uči svoju djecu – Wie Gertrud ihre Kinder lehrt, 1801), F. Fröbel (Odgoj čovjeka – Die Menschenerziehung, 1826), A. W. Diesterweg (O odgoju – Über Erziehung, 1820) i dr.
Sve do poč. XIX. st. pedagoške ideje i spoznaje bile su »zarobljene« u filozofiji i pedagoški nedovoljno definirane. Početci sveuč. pedagogijskog obrazovanja i utemeljenje pedagogije kao znanosti u Europi pripadaju Ernstu Christianu Trappu (1745–1818), koji je 1779–83. vodio pedagogijski seminar u Institutum paedagogicum Sveučilišta Halle. Ali tek je njem. filozof J. F. Herbart (1776–1841) razradio strukturu i sustav pedagogijske znanosti kao nove sveuč. nastavne discipline (održao o tome prvo predavanje u Pedagogijskom seminaru Sveučilišta u Königsbergu 1810., poslije i u Göttingenu), a njegovi učenici i sljedbenici osnovali su nove seminare u Jeni, Leipzigu i dr. Herbart je pedagogiju odvojio od filozofije, oblikovao njezin sustav, predmet, elementarnu metodologiju i područje rada, zbog čega se može smatrati utemeljiteljem pedagogije kao znanstv. discipline. U području nastave ističu se njegova četiri formalna stupnja: jasnoća, asocijacija, sustav i metoda. Njegovo naučavanje nastavili su filozofi i pedagozi herbartijanci: Karl Volkmar Stoy, T. Ziller, W. Rein, Otto Wilmann, F. W. Dorpfeld i dr., koji su ta četiri formalna stupnja, svojevrsni pedagoški formalizam, shvatili kao kanon didaktičko-metodičke artikulacije svake nastave. Herbart je desetljećima poslije, sve do kraja XIX. st., bio najveći autoritet na pedagogijskome području, do pojave novih smjerova reformne pedagogije, utemeljene na idejama tzv. nove, radne i aktivne škole (kao reakcije na staru školu verbalizma i pasivnoga položaja učenika u nastavi): filozofijske pedagogije Paula Bartha, Friedricha Paulsena; kulturne pedagogije E. Sprangera, T. Litta; pedagogije rada G. Kerschensteinera, H. Gaudiga; socijalne pedagogije P. Natorpa, Paula Bergmanna, Friedricha Wilhelma Foerstera; individualne pedagogije B. Otta, Ernsta Lindea, Fritza Gansberga; eksperimentalne pedagogije W. A. Laya, E. Meumanna, G. S. Halla, E. L. Thorndikea, É. Claparèdea; moralne pedagogije i dr.
Tijekom znanstveno-teorijskoga razvoja pedagogija je svoje utemeljenje našla u mnogim znanostima, osobito u filozofiji, ali osamostaljivanjem prerasta normativno-deskriptivnu varijantu Herbartova tipa, koja predstavlja tradicionalni pojam pedagogije. S obzirom na uže područje djelovanja i proučavanja, razlikuju se u pedagogiji: biol. korijeni odgoja, psihologijske interpretacije te sociologijska objašnjenja odgoja i obrazovanja kao društvene i soc. pojave. Sve to pripada reformnim smjerovima pedagogije prve pol. XX. st. Pedagogija kao egzaktna empirijska znanost, koja uz eksperiment traži i hermeneutičke odgovore na različite pedagoške pojave, pojavila se 1950-ih. Ubrzo nakon toga u Europi se pedagogija očituje i kao kritička disciplina koja gradi pozitivan sustav i stajalište prema odgoju i obrazovanju kao svojevrsnoj kvalitativnoistraživačkoj znanosti. Dinamičan društveni i tehnologijski razvoj 1980-ih definira postmodernu pluralnu pedagogiju kao kritičku samorefleksiju otvorene znanosti o odgoju. Sustav pedagogijskih disciplina najčešće obuhvaća: povijest pedagogije, sustavnu ili sistematsku pedagogiju, didaktiku (i metodiku) kao teoriju obrazovanja i nastave, metodologiju pedagogije, komparativnu (poredbenu) pedagogiju i pedagošku futurologiju. Te se discipline odražavaju u obiteljskoj pedagogiji, pedagogiji ranog odgoja (razvoja) ili predškolske dobi, školskoj pedagogiji, visokoškolskoj pedagogiji, pedagogiji adolescencije, socijalnoj pedagogiji, diferencijalnoj pedagogiji, specijalnoj pedagogiji ili pedagogiji osoba s posebnim potrebama, pedagogiji slobodnog vremena, domskoj pedagogiji, andragogiji ili adultnoj pedagogiji, vojnoj pedagogiji, kibernetičkoj pedagogiji te interkulturalnoj pedagogiji. S pojavom novih odgojnih i obrazovnih područja, čimbenika i inovacija utemeljuju se i nove discipline kao izraz modernizacije i diferencijacije pedagogije te kao pokazatelj njezine suvremenosti.
Za pedagogiju kao znanstv. disciplinu u Hrvatskoj od neprocjenjive je važnosti bilo njezino studijsko utemeljenje na sveučilištu. Tako je na Mudroslovnome (danas Filozofskom) fakultetu Sveučilišta u Zagrebu prvo predavanje iz pedagogije kao praktične filozofije održao F. Marković 1876. Prva samostalna katedra za pedagogiju utemeljena je na zagrebačkom Sveučilištu 1893/94., a prof. Đ. Arnold održao je 19. travnja 1895. prvo predavanje iz opće pedagogije (Paedagogicae generalis) na Mudroslovnome fakultetu u Zagrebu. Nakon Markovića i Arnolda, herbartistički pristup pedagogiji zamijenjen je kulturnom pedagogijom. Studij pedagogije proširio se sa Sveučilišta u Zagrebu na druga studijska središta: Filozofski fakultet u Zadru, 1958/59 (Pedagoška katedra) te na Visoku industrijsko-pedagošku školu u Rijeci, 1962/63 (Katedra za industrijsku pedagogiju i didaktiku). Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku (1980) pokrenut je studij pedagogije, tijekom Domovinskoga rata prekinut, a 2005. pokrenut je na novoutemeljenome Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Pedagogija kao znanost i praksa u Hrvata, bez obzira na teorijske smjerove i škole, razvijala se od N. V. Gučetića, Đ. Arnolda, S. Matičevića, S. Novotnyja, A. Bazale, Đ. Basaričeka, A. Cuvaja, braće J. i M. Demarina, P. Vuk-Pavlovića, V. Petza, S. Patakija, Z. Pregrada, P. Šimleše, D. Frankovića, T. Peruška, M. Koletića, V. Poljaka, V. Mužića, M. Ogrizovića, M. Zaninovića, A. Vukasovića, Zvonimira Cviića, M. Petančića, V. Švajcera, K. Bezića, V. Puževskoga, J. Pivca, M. Markovca, G. Zovka, sve do mlađih nastavljača, kao slijed eur. tradicije. U svim pov. razdobljima pedagogija kao društvena znanost obilježena je utjecajima svojega doba, kritički ih propitujući. Osamostaljenju i razvoju pedagogije pridonijeli su učitelji, nastavnici, profesori, praktičari različitih škola, osobito u razdoblju tzv. aktivne, radne škole i traganja za »novom pedagogijom« između dvaju svj. ratova. Tada su se istaknuli »hrvatski učiteljski prvaci« okupljeni oko Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora: I. Filipović, S. Fabković, Lj. Modec, D. Trstenjak, M. Stojanović, S. Čajkovac, A. Defrančeski, S. Ljubunčić, M. Štiglić, S. Ilijašević, J. Škavić, A. Tunkl, J. Turić, Z. Špoljar, A. Cividini, Marijan Tkalčić, I. Tomašić, M. Robotić, E. Vajnaht, I. Leko, Josip Lukatela, A. Blaženčić i drugi.
