Ožegović (Ožegović Barlabaševački), Metel, hrvatski političar (Zagreb, 4. V. 1814 – Beč, 9. II. 1890). Nakon završena školovanja u Zagrebu i Pešti, od 1831. bio je podbilježnik, a od 1836. veliki bilježnik Varaždinske županije. Kao pristaša ilirskoga pokreta, 1838. u Varaždinu osnovao čitaonicu Prijatelji našeg narodnog slovstva. God. 1842. započeo je političko djelovanje u varaždinskoj županijskoj skupštini. U radu zajedničkoga Hrvatsko-ugarskoga sabora 1843–44. branio ilirizam smatrajući ga prvenstveno književnim, a ne političkim pokretom. Zauzimao se za obranu hrvatske državnosti ugrožene madžarizacijom. God. 1845. bio je imenovan tajnikom Ugarske dvorske kancelarije u Požunu, a 1847. savjetnikom Ugarskoga namjesničkoga vijeća. Za revolucije 1848. bio je predstojnik političkog odsjeka Banskoga vijeća, zastupnik u Ugarskom saboru, a u Hrvatskom saboru zastupao je konzervativnu politiku hrvatskog plemstva nastojeći ograničiti socijalne reforme. Ujedno se zauzimao za uži savez sa Slovenijom i Vojvodinom te za opstanak Habsburške Monarhije uređene kao federacija povijesnih pokrajina. Od 1851. bio je vijećnik Vrhovnoga kasacijskoga suda, tajni savjetnik te član Državnoga savjeta (do 1868). Nakon donošenja Listopadske diplome (1860), zauzimao se za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i za uži savez Slavena unutar Monarhije, a posebice za savez Hrvata i Madžara smatrajući ga jedinim rješenjem u obrani od germanizacije. Razočaran uvođenjem dualizma, posljednji je put istupio u anonimnoj brošuri u kojoj osuđuje Hrvatsko-ugarsku nagodbu. Živio je u Beču kao mecena hrvatskih književnika te prosvjetnih i kulturnih ustanova. Djela: Kakov bi imao biti savez medju Kraljevinom Hrvatskom i Slavonijom i Kraljevinom Ugarskom s obzirom na medjusobne njihove odnošaje (1861), Njekoji spisi iz javnoga političkoga djelovanja (1887).
